fk_velez_logo2450.hajduk45ec0

Velež – Hajduk 1987.

Odlučujuća tekma…hoćemo li biti šampioni po prvi put? Sudija Bekir Kravić iz Tuzle, a u Tuzli nam se odlučuje o prvaku, Slobodi o opstanku u ligi.
Sve spremno odavno. Sakupljanja u Starom gradu, u maloj Ruži (to vam je preko puta Rote), mala kafana bila, drama dobro mjesto. Visili bi tu, od nedelje do nedelje, samo su vozari izlazili vikendom.
Zamisli sva raja, Furia, Chicago boys, Zealots, Carina, Luka, Mahala, Eagles, Zalik…
Odatle smo otišli na Bulevar i taman na putu kod hotela Ruže trče neka raja i govore: “Došla Torca, eno ih na cirkusu!” Cirkus je uvijek iza Hita dolazio i kako mi trčimo preko Bulevara prema cirkusu i tačno kod onog najmoćnijeg grafita u gradu, “Glumice jebo vas Radovan”, trči prema nama par momaka iz Torcide koje naši gonjaju, i sjedoše nam na volej. Kako ne znaju više gdje će,  počeše skakati po autima i hvatat se za brisače dok ljudi voze kako bi se spasili. Bezuspješno!!! 😜
Kad se sve završilo vratili smo se na Bulevar i dogovorili se da rano ujutro postavimo zastave i okupimo se na Vojničkom igralištu (ona 2 mala terena do stajanja na BB) u 8 ujutro kako ne bi morali ranije dolaziti na stadion i peglati se sa tim. Zanimljivije je puno u gradu😜. Nema spavanja te noći, ni navijanja satova, nego jedva čekaš kad će svanuti.
Skupilo se nas oko 15-20 na Vojničkom, preskočili ogradu na stajanju i taman postavljamo zastave kad se začu: “Ja te volim, ja te volim, ja te volim Hajduče!” Samo smo se pogledali i trka preko stajanja prema Vojničkom. Njih možda je’no 30-ak, i starijih i krupnijih, ali ne i jačih. Oni sjeli na zidić a mi stojimo više njih (Fera, Leto, Prce, Ramiz, Gaba mali, Sanel, Aro, Ćena…) Fera je vazda luđak bio, nešto k’o priča s ovim njihovim vođom i ha vidiš da je on nerva budi spreman. Ispod mene sjedi lik, veći je čini mi se od mene i kad sjedi, i dok Fera voleom u glavu pogađa vođu odjednom mi u ruku gurnu Sanel ili Gaba n’akvu ciglu. Kako su se ovi počeli ustajati tako su i padali. Sreća ja ovoga u glavu pogodih. 😜 Dok sve to traje, neko je u međuvremenu zovn’o muriju i bijeg. Svak na svoju stranu a znamo gdje ćemo se kasnije naći. Dom mladih, Rondo. Ja, Gaba i Sanel pošli kroz Chicago (Omladinska. Inače se kroz Chicago nikad nije ni šetalo ako te nisu raja znala, morao si trčati tuda😜😜), i taman došli do Eksperimenta, do igralista iza 10-e kad murija zakoči ispred nas, izletiše i u auto. Sati mozda oko 09.30-10.00 a već gori. Preko onog drotovskog radija u autu samo javljaju (“bitka na Bulevaru, bitka na Carini..”), a tebi drago bez obzira što znaš gdje te vode.
Pustaju nas tek poslije par sati uz prijetnju da će nam kosti polomiti ako slučajno ispadne neki incident na tekmi.T rka u Dom mladih. Tamo se sve uveliko crveni, gori sve, pjevaju se pjesme, pun Rondo k’o šibica.
Odatle u korteu do BB, za patlidžan i rezultat znate, a za stvari koje su se desile poslije tekme pisale su sve tadašnje novine. 😜
MUSVDG!

Autor: Furia Avenue Gang

141104144.1_mn

Velež – Borusija Dortmund.

Ulaz na stajanje krcat, jedan od pravih tada vođa mlađe generacije popeo se na šipku navija ,bolje reći u transu. Svi ga pratimo, gužva,  užas a redari ne poštuju. Pri ulasku stajanje je puno, ludnica opšta. Čeka se početak a nema mjesta ni za jednog navijača više. Opšti haos. Ja sa rajom već u transu. U jednom trenutku koliko se sjećam pošto smo okrenuti ka terenu sa leve strane uleće, jedan, dva suzavca poprilično velika. Tada nastaje opšta pometnja dok raja nije svatila šta se dešava. Opšta pometnja. Iskusniji od nas beže, drugi šutaju čas levo, pa desno užas. Toaleti puni raje. Nadležni redari i policija nas savetuju “Ne vodu u oči!”,  jer ima još gori efekat. Kada smo poslije nekog vremena došli sebi u opštom haosu kol’ko se sjećam jedan od,mislim organa reda tj. policije, kaže pa bolje i ovako nego da neko izgubi život. Velika je bila tenzija i adrenalin. To se više teško može doživjeti i opisati. Izvinjavam se možda sam u nečemu pogriješio, ali ne zlonamjerno. Ipak je to davno bilo. Istorija!!!!!!!
Nekada ništa nije bilo važnije od Bijelog Brijega i stajanja, stari se …

Autor poznat administratorima Facebook stranice UGMR

943806_10156647423925705_511372705427516832_n

Finale Kupa, Beograd, 10.05.89. Partizan-Velež 6:1

Furia Avenue Gang Mostar

Beograd.Finale Kupa 1989. Samo na pomisao o tome kroz mene prolazi neki lijepi osjećaj. Danima prije polaska u Beograd pričalo se ko će ići od raje(koje grupe idu jer u to vrijeme bilo je dosta podgrupa RA, kao što su bili Furia prva podgrupa RA sa Avenije, tačnije mostarke, zatim Zealot’s iz Centra 2, Chicago iz Omladinske, Eagles Panjevina, Carina, Luka, Mahala…obično organizovani po kvartovima. U to vrijeme izlazili smo na Bulevar i tu su obično padali svi dogovori o svim Veležovim utakmicama, kako domaćim tako i gostujućim. Noć prije utakmice niko nije spavao, od neke napetosti i želje da vrijeme što brže prođe. I dođe i taj utorak 09.05. Noćni voz iz Mostara za Beograd u 19.15. Sjećam se da smo išli po gradu i navijali, a na stanici smo bili dobrih 2 sata prije polaska voza. Po dolasku na željezničku bilo nas je možda nekih 700-800, a Iz Furie nas je išlo samo 5. Neki kao Ćiša (Almir Ćišić) su pobjegli od kuće da bi otišli na tekmu 😉 Forcanje, nije ni voz došao, a već promukli.I hercegovka, hercegovka najbolja je loza…. Beograd. Dolazimo rano ujutro. Sjećam se da je dobro vruće bilo taj dan. Taj isti dan igrali su omladinci Veleža finale Kupa protiv Vardara, i normalno osvojili smo ga. Prema stadionu JNA nas 5 prolazimo kroz park, a u parku sjedi jedno 30-40 grobara. Jebi ga, nema vraćanja. Nije da smo nešto bili jaki, ali nismo se dali ni poniziti. Zaustaviše nas, na nama normala crveni šalovi i jedan od njihovih vođa prilazi nam i kaže “Prvu utakmicu navijamo za Velež, a drugu ko živ ko mrtav”. Nije više ništa bilo, ali ako ste ikada pratili navijačke grupe u to vrijeme znali ste ko su i šta bili Grobari, Delije, BBB, Torcida..i kakva su to bila gostovanja. Ideš ali ne znaš hoćeš li se vratiti, i kakav. Mi smo uvijek bili u dobrim odnosima sa Grobarima, nikad ništa nije bilo između naše dvije grupe. Stadion JNA gori, smješteni smo bili na sjeveru, možda nas je bilo oko 1000 jer je još raje došlo privatnim autima. Jug gori, Grobari nikad bolji.Grme. Ni mi nismo loši, iako u puno manjem broju, čujemo se relativno dobro. Neke Delije dolaze kao da nam “pomognu” protiv Grobara, ali su ih starija “zaćerala” Povukli su se jedno 30-40 m od nas i pjevaju svoje pjesme. Gubimo, gubimo puno, čak 6:1,ali nema veze. Nama dobro. Na kraju utakmice morali smo naći druga koji je rođeni Beograđanin i veliki Grobar, ali pošto ima familiju u Mostaru koja je živila kod mostarke, bili smo prijatelji već dugo godina. Kao i svi Grobari i on je bio na jugu, i tako nas 5 sa crvenim šalovima odemo do juga i zajedno sa njim i ostalim Grobarima u koloni vraćamo se sa stadiona. I vjerovali ili ne, neki od njih kada su nas vidjeli medju njima počeli su pjevati “Forza Velež”. Jašta nego Forza Velež!

Autor: Goran Husković, 25.03.2016.

12525160_10156647438530705_7282770153829402813_o

10644930_10156647425900705_1850576962081470097_n

12809731_10156647426445705_3342762268393800533_n

Njegos1952-02_IvoB

Brod “NJEGOŠ” kojim su se Rođeni prebacili do Splita

Godina, 58.-a, utakmica Hajduk-Velež, mjesto odigravanja Split. Zašto je krenulo dosta raje na to gostovanje? Zato što je Sulejman Rebac prije te tekme prešao u Hajduk pa su raja htjela da ga vide u novom klubu….Navijači Rođenih, kako bi bodrili svoje crvene, putovali su vozom do Kardeljeva, pa onda brodom “Njegoš” preko Makarske do Splita. Zbog velikog broja navijača, koji su se skupili na jednu stranu broda, te započeli sa navijanjem, brod se umalo nije prevrnuo, te je kapetan broda iz sigurnosnih razloga uveo dodatnu liniju na istoj relaciji kako bi se svi navijači prevezli do odredišta u dvije grupe, jer niko nije želio da propusti utakmicu.

Danas, 2016. god, stadion “Vrapčići”, udaljen cca 5km poluprazan…

Autor: Mirsad Muftić ’46. godište, Mostar

deni derbi

11 decembar 1974 ostao je upisan zlatnim slovima u istoriji naseg Veleža. Tad je pao (kasnije se ispostavilo) prvak Engleske.
Izveo je Sula te večeri sljedećih 11 veličanstvenih:
Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje.
Kako su pisali u ondašnjim novinama o ljepoti igre našeg Kluba “tih godina se igrao romantičarski, šmekerski fudbal, nešto što će postati temeljno obilježje svakog ko će u godinama poslije njih, pa barem za raju, igrati lopte u Mostaru …” NAŠ VELEŽ !!!!
Bio sam svjedokom pisanja OVE istorije, BIO, VIDIO, DOŽIVIO i sretan sam zbog toga.
Ubjeđivao sam mog oca, rahmet mu dusi, da me pusti jer sam te sedmice imao popodne nastavu. Sjetiće se ova starija generacija da je jedna sedmica škole bila ujutro, druga popodne. Ubjeđivao ga i ubjedio. Napisao je pismo mojoj razrednici Amiri Muminagić da sa njegovim dopuštenjem i znanjem mogu ići na utakmicu.
I još je ispod napisao: Moj sin mora da gleda Veleža.
Nije upalilo, ja fasov’o 5 neopravdanih (opravdano jer sam po Amiri pobjegao sa časova) ali eto nije mi žao bilo jer … SAM BIO.

Elem, svaki navijač ima neki doživljaj, događaj, situaciju (predlagao sam i raji iz RED ARMY da se knjiga napiše jer još uvijek ima i stare raje i one starije i najstarije, DA SE NE ZABORAVI, nažalost, možda nekad i bude nešto ..) ja ću ….. o ovnu. CRVENOM OVNU. Za mene i do dan danas neponovljiva scena, neprevaziđena … i ko zna hoće li se ikad više nešto slično i desiti.
Otišao sam sa Ismetom Ćupinom, rahmet mu duši, umotan u onaj crveni stolnjak (moja zastava) i bili smo na onim što ih danas zovu gornje tribine. Nije ih tada bilo, bilo je brdo, ćućio sam pored čika Ismeta.
I onda pojavi se on (ime zaboravio NAŽALOST) ide lagano, ovan preko ramena, ovan OBOJEN U CRVENO. Stadion na nogama. Ovacije, aplauz. Orgazam.
Nije ni do vrata, ispod zapadne tribine, trče tamo iz prostorija Veleža. Trče sluzbenici, redari, murija, nema ko ne trči.
Kontaš li?
Godina je ‘74, vlada partija, sve mora biti picikato, ‘đe ćeš gosta uvrijediti … a tamo neki MOSTARAC (namjerno napisah velikim slovima) nosi simbol Derby-ja na ramenima … i još ga obojio u crveno …. DRAMA!!!
A ovi trče li trče. … gledao sam otvorenih usta, onaj dječački sretni osmjeh. Radost …. Ovan je nestao u masi redara a naša euforija je dosegla vrhunac u onoj 85 minuti kad ga Princ zavali iz penala ….
Kasnije smo ispali u četvrtfinalu nesretno od holandskog Twentea, dok je Derby te sezone postao prvak Engleske.

Autor: Denijal Behram 25.03.2016.

IMG_6529

Svaki put kad je neka važnija utakmica, sjetim se Tuzle kad smo trebali biti šampioni. Taman sam završio 8.razred i idem sa Samirom Kresom na gostovanje koje dok sam živ neće izblijediti iz mog sjećanja. Voz k’o šibica pun, nemaš gdje stati, a kamoli sjesti. Sve crveno, sve pijano, drogirano, gori. Ne stajemo u Sarajevu. Rekli su nam da ne smijemo. Starija raja nas paze… Arma, Tuti, Erva… ulaze u kupe i pitaju:  “dira li vas iko?”. Nama golemo, počeli smo se i kurčiti malo. Prije Doboja, prolazi voz pored nakve livade, a na livadi čovjek zakačio ogledalo za drvo i brije se. Kako nas je ugledao baci sve i poče trčati za vozom, hoće sa nama. Doboj. Napokon stadosmo, gladni i žedni. Million ljudi na jednu česmu. Pokrcaše nas opet u voz, ali opet čekanje, i scena koja se ne zaboravlja. Izlazi momak na peron(Hola iz Uglovnice), širi ruke u zrak i počinje: “Aaaaaa crveniiiii!Aaaaa djavoliiii!,Aaaaaaa RODJENI!,MORATE POBIJEDITI!!!” Ludilo! Čitav voz za njim pjeva. Sad sam se sav naježio. I zato kada god igraš, moja prva ljubavi “Aaaaaa crveniiiii,aaaaaa djavoliiiiii,aaaaaaaaa Rodjeni.MORATE POBIJEDITI!!!”

Stara raja;-)

 

 

ovaj text je objavljen uz saglasnost autora koji je poznat UGMR-u.