Igrači FK "Velež" iz 1933. godine

Igrači FK “Velež” iz 1933. godine

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Nastavljamo sa izvještajem o kulturno-sportskoj manifestaciji iz 1933. godine koju su zajednički organizovali FK Velež, Radnički glazbeni zbor „Sloboda“ i Radničko pjevačko društvo „Proleter“ iz Sarajeva. Oba ova sastava brojala su oko stotinu članova, tako da grad na Neretvi nikad do tada nije imao tako veliku posjetu. Pripreme za doček prijatelja iz Sarajeva trajale su danima. Oba kulturna društva, „Proleter“ i „Sloboda“, zahvaljujući svojim ranijim uspjesima nosila su laskave epitete, što je priredbi davalo još veću notu. Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da se na željezničkoj stanici, gdje su se gosti očekivali, iskupilo oko 2000 Mostaraca. U najvećem broju to su bili radnici i svi su potpuno ispunili stanični prostor. Grafički radnik Lazar Radić, koji je kumovao Veležovom imenu, održao je prigodan govor dobrodošlice nakon čega je dugačka povorka krenula gradskim ulicama na odredište. Zanimanje za koncert u večernjim satima bilo je toliko da veći broj građana nisu mogli biti ni blizu sali. Na prvoj utakmici turnira, koji je održan istog dana, a o kome smo pisali u prethodnom prilogu, sastali su se Velež i Zrinjski.  Kod stanja 4: 1 za Velež utakmica je prekinuta jer su fudbaleri Zrinjskog napustili teren te je registrovana  rezultatom postignutim na terenu. U prvoj finalnoj utakmici sa Jugoslovenskim sportskim klubom (JSK) nije bilo pobjednika jer je završena neodlučeno 2:2. Druga finalna utakmica zakazana je za sedam dana kasnije. Igralo se po hladnom i vjetrovitom vremenu ali ni tada se nije znao pobjednik jer je na kraju rezultat glasio  Velež-JSK 3:3. U produžecima je gol JSK odlučio o pobjedniku tako da se pehar, poklon radnika Mostara, našao u rukama gradskog rivala JSK. 

Tokom ove godine (1933.) klub broji 50 članova, a u prvom timu je igralo 16 fudbalera. Rezerve su, u odnosu na iste igrače u druga tri gradska kluba, bile daleko bolje. Od 28 utakmica, koliko ih je odigrano do početka novembra 1933. godine, čak 21 je Velež riješio u svoju korist, 5 ih je završeno neriješenim rezultatom, dok su samo dvije utakmice izgubljene. Gol razlika – impozantnih 77 postignutih i 34 primljena zgoditka. U ovom godinama, to će se vidjeti iz kasnijih izvještaja, Velež je krenuo ka Prvoj ligi u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji.

Igrači Veleža, Zrinjskog, Jugoslovneskog Sportskog Kluba - svi iz Mostara i sarajevskog Hajduka - u Mostaru 1937. godine

Igrači Veleža, Zrinjskog, Jugoslovneskog Sportskog Kluba – svi iz Mostara i sarajevskog Hajduka – u Mostaru 1937. godine

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarević@gmail.com)

Samo godinu dana nakon osnivanja Velež je uzeo učešće na prvom turniru koji je organizovan u Mostaru, a u povodu Olimpijskog dana. U to vrijeme (1923.) postojala su četiri gradska kluba: RSK Velež, Jugoslovenski sportski klub (JSK), HŠK Zrinjski i SK Vardar. Između klubova nije bilo netrpeljivosti kao danas i takmičili su se u fer i korektnoj sportskoj igri u sklopu gradske lige – na nivou grada Mostara. Nije bio rijedak slučaj da igrači iz jednog prelaze u drugi klub, naravno bez ikakvog obeštečenja. Nekadašnje Staro Veležovo igralište naspram Partizanskog spomenika je u stvari igralište JSK i ono je bilo najkvalitetnije. Igralište Zrinjskog nalazilo se prekoputa današnje zgrade Mepas, dok je Velež trenirao na terenu-ledini iznad Sjeverenog logora. Najveći broj utakmica igrao se na terenu JSK kao najkvalitetnijem.

Turnir se odvijao 13. aprila 1923. godine po kup sistemu. Velež je tada, kao najmlađi gradski klub, zvanično ušao u sportski život Mostara. Od 1929. godine Velež definitivno preuzima primat i slovi kao najuspješnija gradska ekipa. Jedanaest godina kasnije, u vrijeme kada je klub stekao veliku popularnost i imao brojnu armiju navijača posebno među radnicima i omladinom, Rođeni su u saradnji sa radnicima Fabrike duhana, Rudnika mrkog uglja i  Ložionice, koja je djelovala u okviru Jugoslovenskih željeznica, organizovali turnir. Aprila 1933. godine pored turnirskog nadmetanja organizovan je bogat kulturni program. Kao gosti doputovali su članovi Radničkog glazbenog zbora „Sloboda“ i Radničkog pjevačkog društva „Proleter“, oba iz Sarajeva. Dobrodošlicu im je poželio član uprave Lazar Radić, inače grafički radnik koji je na osnivačkoj skupštini Veleža dao taj naziv. I ovog puta na turniru su učestvovali svi gradski klubovi – Velež, Vardar, JSK i Zrinjski. Turnir su otvorili Velež i Zrinjski. Rođeni su potpuno deklasirali protivnike zabilježivši ubjedljivu pobjedu od 4:1. U finalu su se našli Velež i JSK. Za pobjedu nije bila dovoljna jedna utakmica s obzirom da je završena neodlučno 2:2, prvo poluvrijeme 1:1. Tek u produžecima nakon drugog meča između istih rivala odlučen je pobjednik. Nakon prvog poluvremena igrači su napustili teren kod rezultata 2: 1 u korist JSK. Kraj utakmice nije donio pobjednika jer je bilo 2:2. U produžecima dva puta po 10 minuta JSK je postigao odlučujući gol i pehar je pripao gradskom rivalu JSK.

Pred odlazak na gostovanje u Livno 1923. godine desio se jedan zanimljiv slučaj. Kako Velež nije mogao zbog loše finansijske situacije unajmiti kamion za putovanje Mirko Vlaho član uprave kluba, samoinicijativno je otišao kod generala kraljevske vojske u Konak na Suhodolinu. General ga je primio i upitao kakav je problem.

-Uprava Veleža, gospodine generale, traži od vas jedan kamion za naše putovanje u Livno.

-Kakve veze gospodine ima vojska sa sportom, upita general?

-Ima, odgovori Vlaho.

-Kakve zaboga, recite mi?

-Pa gospodine generale kralj Aleksandar je pokrovitelj sporta, ubjedljivo će Vlaho.

-Pa kad je tako, odobravam  vam kamion, i neka je sretno.

U međuvremenu je general doznao da to nije bio zvaničan potez uprave nego pojedinca. Ipak ništa nije poduzimao je bi se obrukao, s obzirom da ga je Vlaho u stvari prevario.

U Livnu je tada Velež zabilježio pobjedu i rezultat je glasio 1:0. Navodimo neke od fudbalera iz tog vremena:  Milan Trbulin, Vuko Čulajević, Desko Jelić, Stanko Janjić, Ragib Hebib, Salko Hadžiomerović, Mustafa Hadžiomerović, Hasan  Ćišić, Rudolf Beltram, Miko Kamhi, Armin Altarac zvani Ćibli…

mujic2

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević, novinar i publicista

(zlatko.serdarevic@gmail.com)

Po ocjeni najeminentnijih fudbalskih stručnjaka sa prostora ex Jugoslavije, najkvalitetniji igrač koji je branio boje Veleža je Muhamed Mujić. Sama činjenica da je on prvi bosanskohercegovački fudbaler koji je nastupio u reprezentaciji Jugoslavije, i za „plave“ odigrao 33 autakmice, nedvojbeno govori da je riječ o vrhunskom asu, s obzirom da je u to vrijeme konkurencija za plavi tim bila izuzetno velika i da su najbolju selekciju sačinjavali igrači iz velikih centara tadašnje države – Beograda, Zagreba i Splita. Za Mujića se vežu zanimljivi i pamtljivi događaji koji se često prepričavaju i time im se produžava trajanje u memorijama generacija.

Nije poznat slučaj sličan onom iz 1966. godine koji se desio na travnjaku podno Bijelog brijega i po svemu zaslužuje da bude zabilježen u najneobičnije pogotke širom planete. Naime, 29. maja 1966. godine u Mostaru se pred 9000 posjetilaca, u okviru prvoligaškog takmičenja sezone 1965/66., Velež sastao sa splitskim Hajdukom. Rođeni su nastupili u sastavu: Fadil Dugalić, Slobodan Primorac, Jovan Račić, Zejnil Selimotić, Nikola Benco, Franjo Džidić, Nusret Ćerkić, Muhamed Glavović, Muhamed Mujić (Ahmed Glavović), Kemal Šestić i Omer Oručević.

Niko nije mogao pretpostaviti da će desiti nešto što će ući u sve knjige sa sadržajem o neobičnim golovima na fudbalskim terenima svijeta. Kod rezultata 0:0, a tekao je 10. minut igre, golman Splićana Vukčević degažirao je snažno loptu nastojeći da igru prenese što dalje od svog gola. Nakon završenog napada igrači Rođenih, a među njima i Mujić, su u tom trenutku krenuli ka drugoj polovini igrališta. Međutim, kako je lopta degažirana u niskom luku, a Mujić se nalazio nedaleko od šenaesterca, pogodila ga je u potiljak, promijenula smjer i u većem luku letjela ka golu Vukčevića. Pošto je golman bio na granici šesnaesterca nije imao vremena vratiti se na gol liniju i lopta je, na zaprepaštenje Splićana, a na zadovoljstvo Rođenih i navijača, ušla u mrežu. Mujić je od siline udarca pao u nesvijest jer je pogođen u potiljak i odmah je na nosilima iznešen sa terena i prebačen u bolnicu. Zamijenuo ga je robusni Ahmed Glavović, brat vrsnog fudbalera Muhameda Glavovića. Kad je u bolnici došao svijesti, saznao je zašto je u bolničkom krevetu, ali mu je isto tako prenesena vijest da je postigao zgoditak. Iako u takvom stanju Mujić je osjetio veliku radost. Velež je tim golom poveo sa 1:0 da bi Kemal Šestić u 71. minuti povećao na 2:0. Konačan rezultat glasio je 2:1 za Velež. U toj sezoni Velež je prijatno iznedio i osvojio treće mjesto iza novosadske Vojvodine (43) i zagrebačkog Dinama, s tim da je osvojio (35) isti broj bodova kao i Dinamo. Na 30 mečeva Rođeni su postigli 48 zgoditaka. Iza Veleža na  petoj poziciji nalazila se Crvena zvezda dok se Partizan morao zadovoljiti sa 11., a Hajduk 13. mjestom. Tek će sedamdesetih godina takav uspjeh povratiti  maestro-trener  Sulejman Rebac stvorivši najbolju generaciju koja je zbog suptilne i produhovljene igre  dobila poetski naziv „Šarmeri s Neretve“.

Mostar, 24.02.2017.