Kada smo se na jesen 2015. godine okupili samo s jednim ciljem, spasiti FK Velež od nestanka, rijetko ko od nas je tada vjerovao da ćemo danas, za vrlo kratak period (nešto više od dvije godine), vratiti preko 300 000 KM duga iz prethodnog perioda, imati izgrađen pomoćni teren, stadion u izgradnji, stabilnu omladinsku školu i prvi tim. Jednostavno to je za nas izgledalo kao nemoguća misija.
Znali smo da smo mi ključ odbrane kluba, ali smo isto tako bili svjesni činjenice da je Mostar posljednjih godina postao jako pasivna sredina, pogotovo kada je Velež u pitanju, jer su ljudi siti lažnih i ne ispunjenih obećanja. Znali smo da ne smijemo podleći starom receptu i fudbalskim žargonom rečeno „gurnuti loptu u for“ sitnim privatnim i političkim interesima izazivanjem lažne euforije. Siti smo također nostalgične priče kako je bilo nekada i kako više nikada neće biti. Iz svih navedenih razloga željeli smo postaviti smjernice, na temelju onih na kojima je naš klub funkcionisao prije rata, s tendencijom da u budućnosti naš Velež preraste onaj prijeratni, što će biti vrlo težak zadatak, ali ništa nije nemoguće pogotovo u rezultatskom smislu. Sve je moguće kada se s ljubavlju radi i trudi, a to je naš osnov od samog početka. Disciplinovan rad, red i vjera u bolje sutra. Ne želimo namještene titule koje će istraživati EUROPOL, želimo našu djecu odgajati u sportskom duhu u kojem su odgojene najveće i najuspješnije ličnosti BH fudbala koje uglavnom dolaze iz redova našeg kluba. Koliko je naša želja jaka dokazuju činjenice da nas kroz period našeg postojanja nisu uspjele na našem putu zaustaviti razne turbulencije kroz koje smo uz naš klub prošli, niti u jednom trenutku.
Mi ne živimo u iluziji da će nastavak naše borbe za zdrav klub biti lagan, ali smo također svjesni činjenice koliko snage leži u nama samima.
Od naše prve prepreke koja se zove povratak u Premijer Ligu BiH nas dijeli dostižnih sedam bodova. Našim rivalima kao i Nogometnom savezu i sudijskoj organizaciji želimo sportski poručiti „neka pobjedi najbolji“. Želimo poručiti da se STARI JUNAK digao iz pepela kao sto puta do sada.
Ovim putem pozivamo sve navijače FK Velež da u što većem broju u proljetnom dijelu prisustvuju domaćim i gostujućim utakmicama FK Velež. Posebno sve pozivamo u Sarajevo gdje nas u prvom kolu proljetnog dijela očekuje važna utakmica sa direktnim konkurentom.

Sportski pozdrav iz Mostara.
SVI NA OTOKU !

Obavještavamo vas da će se ulaznice za 3. Festival “Rođenom gradu”, koji će se održati 14. i 15. februara u Muzičkom Centru Pavarotti, po cijeni od 5 KM od ponedjeljka 12.02.2018. moći kupiti na sljedećim mjestima:
– UGMR (9:00h-16:00h / 19:00h-21:00h), Lacina b.b. Villa Neretva, II Sprat
– Caffe bar PONTE (Bulevar)
– Fudbalski Klub VELEŽ (Cernica)
– Muzički Centar PAVAROTTI (Luka)

Ulaznice će se moći kupiti i na dane održavanja festivala, na ulazu u festivalski prostor, a vrijede za oba dana festivala.

Napominjemo da je ukupan prihod namjenjen za projekat izgradnje toaleta prema Uefinim standardima na Stadionu “Rođeni”.

Ukoliko niste u mogućnosti da posjetite festival možete kupiti donatorske karte po cijeni od 5 KM, 10 KM ili 20 KM uplatom na PayPal ugmrfinansije@gmail.com sa obaveznom naznakom “Festival 2018” ili također u našim prostorijama. Donatorske karte će biti uručene putem elektronske pošte te biti javno objavljene putem službene FB stranice UGMR te Instagrama.

Na današnji dan prije dvije godine i zvanično je osnovano udruženje građana Mostarski Rođeni. Prva osnivačka skupština održana je u prostorijama Kluba Navijača Red Army uz prisustvo svakog od 17 osnivača raspoređenih u organe udruženja. I moglo se i zvanično krenuti u misiju spašavanja.

Krenimo od početka, iako nam je ulica prišivala mnoge etikete, osnovani smo samo s jednim ciljem a to je glasilo „Izvući Velež iz agonije“ i smatramo da smo taj cilj i postigli. Put do tog cilja nije bio nimalo jednostavan iz razloga što nismo kao i uvijek do sada tražili pod euforijom neko popularno-privremeno rješenje, nego smo gledali kako da sistemski i dugoročno riješimo problem funkcionisanja našeg voljenog kluba. Zbog drugačijeg pristupa problemu odmah smo bili drugačije posmatrani, i vrlo teško je bilo dovesti ovu našu priču do tačke gdje se nalazimo danas. Postavili smo ispred sebe i svakoga 15 zahtjeva i krenuli raditi, mnogo toga smo prenijeli na svojim leđima u svojoj prvoj godini funkcionisanja pokušavajući unijeti neku zdravu atmosferu u rad kluba, od marketinga do pregovora sa novim ljudima koji su danas u klubu.

Druga godina nam je protekla u nešto drugačijem ozračju, prvenstveno što je klub poprilično stabilan i odlično se razvija. UG MR je u novu godinu krenuo sa već tradicionalnim „Februarskim festivalom“, volontirajući i dalje kod rekonstrukcije i izgradnje stadiona, ljetnoj prodaji donatorskih karata i proizvoda FK Velež, kao i kod domaćih utakmica FK Velež na taj način uštedivši našem klubu sasvim solidan iznos novca. Sredinom jesenjeg dijela prvenstva Velež je zahvaljujući udruženju dobio i po prvi puta u historiji maskotu, našeg Bratu. UG MR je pokrenuo samostalnu akciju izgradnje toaleta koja je trenutno u fazi pripreme, zahvaljujući tome smo pokrenuli i prodaju napitaka i snack paketića u toku domaćih utakmica FK Velež.

Sve ćemo snage usmjeriti u održivi razvoj našeg kluba, u bolji ambijent i atmosferu. Jasno je već sada da Velež više neće biti kao što je nekada bio, mi se zato nadamo da će kroz par godina postati bolji nego što je ikada bio, s tim ciljem i misijom smo krenuli i vjerujemo da ćemo svoje ciljeve i ostvariti.

Mostar u srcu, Velež do groba!

 

Gospodine Slišković,

Počinjemo naše obraćanje vama sa ovakvim naslovom jer nema smisla da vas oslovljavamo sa nadimkom koji ste zaradili na našim mostarskim ulicama, jer ste se sudeći po vašem zadnjem intervjuu odrekli onog Mostara koji vam ga je dao.

Odrekli ste ga se onog momenta kada ste se upustili u raspravu da li je Velež bošnjački klub ili ne, kao da do sada već svima nije to jasno. Vama kao do juče (još uvijek) legendi našeg Veleža se nije smjelo desiti da u istu rečenicu stavljate ta dva pojma, što je samo po sebi sramotno sa vaše strane pogotovo imajući u vidu posao koji trenutno obavljate.

Što se tiče drugog dijela u kojem tvrdite da volite Velež, ali eto Zrinjski volite više, ne možemo se oteti utisku da je ova izjava jednako humoristična kao vaš pokušaj konverzacije na engleskom jeziku. Simpatije prema klubu koji predstavlja običnog čovjeka, radnika, humanizam, žrtvu i ponos, a u isto vrijeme nešto veće simpatije prema klubu koji uzimajući u obzir naziv HŠK ekskluzivno predstavlja samo jednu etničku grupu i pri tome se ni trunke ne stidi svojih nastupa u Prvenstvu NDH i čiji navijači uz redovno veličanje fašizma ruše spomenilke ovog grada, morate priznati da nema apsolutno nikakvog smisla. Smatramo da nema potrebe za ovakvim izljevima “ljubavi” jer Velež ima i više nego dovoljno onih koji ga istinski vole, a nisu u posljednjim decenijama odustali od onoga što ih je ovaj grad i njihovi roditelji naučili. Upravo tako, ne samo da ste ukaljali svoje ime i prezime, nego ste pljunuli na sve one vrijednosti koje su vas roditelji pokušavali naučiti, a svi znamo koje su to.

Vama kao treneru i klubu na čijoj klupi sjedite i koji volite želimo čestitati naslov državnog šampiona. Sigurni smo da u vašem novom klubu ima dovoljno prostora u vitrinama i za ovaj osvojeni pehar, nakon što su svi Veležovi izbačeni na smeće onog momenta kada su ti koje sada volite odlučili da našeg kluba ne treba više da bude. Od srca vam želimo da svaki sljedeći put kada izađete na teren pod Bijelim Brijegom zamislite sliku sabirnog logora gdje su između ostalog zarobljeni bili i članovi familija onih koji su sa vama nekada dijelili svlačionicu, od strane onih koji su vaš novi voljeni klub opet osnovali i danas za njega navijaju.

Mi kao navijači i simpatizeri okupljeni u UGMR vas molimo da naš klub više ne spominjete u medijskim ili bilo kakvim istupima. Istorija se ne može izbrisati, ali u ovakvim situacijama bilo bi lijepo izbrisati da ste ikada nosili sveti crveni dres.

Želimo vam sve najbolje u privatnom i sportskom životu. Mostar u srcu, Velež do groba.

Lagano dolazi vrijeme za održavanje tradicionalnih crvenih noći u svim krajevima planete. Ohrabreni dešavanjima u klubu posljednjih nekoliko mjeseci naši Veležovci ove godine ulažu dodatne napore kako bi osigurali što bolje druženje, a i ostvarili što bolji krajnji rezultat koji je naravno moralna i ekonomska pomoć FK Velež.

Naredna Crvena noć ove godine će se održati u Rozenburgu, koji se nalazi nadomak Rotterdama u Holandiji dana 13.5.2017. godine, u organizaciji Senada Džafića i Vejsila Omerovića, naših Veležovaca iz Holandije i UG Mostarski Rođeni. Radi se o 6. nastavku sada već dugogodišnje manifestacije na kojoj se iz godine u godinu okupljaju Veležovci porijeklom iz svih krajeva bivše nam države, a trenutno situirani širom Evrope. Kao i svake godine i ove nam organizatori obećavaju odličnu zabavu uz Senada Musića i Začarani krug, kao i bogat prateći program. Sve informacije i rezervaciju ulaznica po cijeni od 15 EUR za ovogodišnju Crvenu noć u Holandiji možete dobiti na broj telefona +31623746493. 

Isti dan još jedna Crvena noć će se održati u Louisville, Kentucky, SAD u organizaciji Veležovih navijača iz Amerike. Nubuvet Buba Hadrović i Anel Vlahović, ispred organizacijskog odbora obećavaju još jednu nezaboravnu noć naših Veležovaca. Crvena noć za Sjevernu Ameriku će se održati u Clubu “Joker”, poznatom svim Bosancima i Hercegovcima širom kontinenta. Ulaznice po cijeni od 20 USD možete rezervisati kod organizatora putem socijalnih mreža.

Takođe vas želimo informisati da FK Velež daje punu podršku organizatorima obje Crvene noći, te da će predstavnici kluba biti prisutni na Crvenoj noći u Holandiji.

Pozivamo sve Veležovce da podrže naš klub prisustvom i na taj način pomognu rad kluba i izraze podršku Upravnom odboru koji danonoćno radi kako bi uzdigao našeg Veleža, kao i da rezervišu svoje ulaznice na vrijeme zbog povećanog interesa.

Ustanite Rođeni!

Kupi kart(ic)u – pomozi i podrži SVOJ Velež !

Da je nama Hercegovcima rezultat i protivnik važan faktor i činjenica za posjetu stadionu pokazuju statistički podaci iz prethodnih sezona i jesenje polusezone. Pokazuju to i statistički podaci iz vremena kada je FK Velež bio stabilan jugoslovenski prvoligaš i jedini klub za koji se u to vrijeme u Mostaru i regiji navijalo. Statistika pokazuje da…

Kapiteni i službena lica pred početak utakmice na Koševu

 

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

Iako se navedeni događaj desio ne tako davno,  preciznije prije 17 godina, on je ipak po mnogo čemu istorijski i zbog toga mu poklanjamo izuzetnu pažnju u našem vremeplovu. Nakon 62. godine, FK Velež i HŠK Zrinjski, pred 7000 posjetilaca, odigrali su 1.3.2000. prijateljsku utakmicu, istina ne u Mostaru nego u Sarajevu na stadionu Koševo. Razlog je potpuno jasan – uprava Zrinjskog nije dozvoljavala igranje na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom. Susret je predstavljao uvertiru u početak Premijer lige i Lige HB. Zanimljivo je da se susret održao u organizaciji Dnevnog avaza i firme Lijanovići. Početni udarac je izveo Thomas Miller, ambasador USA u Bosni i Hercegovini. Ekipe su nastupile u ovim sastavima: Velež – Dizdarević, Kodro, Kajtaz, Zaimović, Kadrić, Greljo, M. Teletović, Ćemalović, Serdarević, Bebanić, Muratović. Još su igrali: Čampara, Ćehajić, Pajić, As. Škaljić i Ar. Škaljić. Trenersku funkciju vršio je Sedin Tanović. Boje HŠK Zrinjski su branili: Jurjev, Skoko, Vranješ, Kordić, Farac, Musa, Marjanović, D. Bogdan, Đepina, T. Bogdan,  Miloš, a još su nastupali: Krešić, Bubalo, Sušac, Puldžić, Raspudić, Lizde. Predvodio ih je trener Dalibor Cvitanović.

Igralo se po hladnom vremenu i teškom terenu pokrivenom snijegom. U Sarajevo je organizovano doputovao izuzetno veliki broj navijača Rođenih. Tribine su se crvenile od odjeće i rekvizita uvijek odanih i temperamentnih navijača. Sudijska četvorka u sastavu: Alija Lizde i Željko Drlje sa pomoćnicima Mirom Bevandom i Gordanom Batlakom (svi iz Mostara). Kuriozitet ovog susreta se ogledao u tome što je prvo plouvrijeme u ulozi glavnog sudije bio Alija Lizde a u drugom Željko Drlje. Na njihovim dresovima nije bilo nikavih oznaka, pa čak ni onih o sudijskim savezima kojim pripadaju. To je bio dobar znak pomirljivosti i želje da sve protekne u najboljem redu. Po ocjeni izvještača suđenje je ocjenjeno najvećom ocjenom. Utakmica je završena neriješenim rezultatom 2:2 (2:2) i to je bio odraz onog što se dešavalo na terenu. Zgoditke su postigli: Serdarević u 30 minuti, i M. Teletović u 34 min. za Velež, dok je dva gola za Zrinjski postigao Miloš u 14 i 28. minuti. Slaven Musa, trener Zrinjskog je nakon utakmice izjavio da je rezultat realan, a da je utakmica igrana u veoma dobroj atmosferi, izražavajući pri tom ubjeđenje da će iduće sezone biti jedinstvena liga i da će oba tima igrati pod Bijelim Brijegom. Direktor Zrinjskog Božidar Puljić je kazao kako „među nama više ne postoje nikakve nesuglasice“, a na pitanje da li će se uskoro pod Bijelim Brijegom sastati gradski rivali, odgovorio je „ to je stvar dogovora“.  Kapiten Rođenih Samir Ćemalović je kazao da je igra u prvom poluvremenu bila bolja i dodao: “Mislim da je završena stvar da Velež i Zrinjski zaigraju na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom”. Direktor Veleža Mustafa Škoro je pokazao visoku svijest o značaju ovog meča: “Rezultat nije bio u pravom planu. Mislim da je pobijedio fudbal i Mostar je slavio kao jedinstven grad. Ovo je veliki trenutak za oba kluba i naš fudbal uopšte.” akcentirao je Škoro.

Dalibor Cvitanović, trener Zrinjskog  je izrazio nadu za bolje sutra našem fudbalu posebno kad je riječ o gradskim rivalima: “Ako bude jedinstvene lige, a sve su prilike da hoće, vjerovatno će se derbiji pod Bijelim Brijegom igrati dugi niz godina” kazao je Cvitanović.

Na pripremi ove utakmice dugo je rađeno i ona predstavlja početak novog poglavlja u odnosima dva gradska kluba koja su prije Drugog svjetskog rata neprekidno sve do 1940. godine zajedno nastupala u gradskoj i hercegovačkoj ligi. Tada su odnosi bili harmonični, prijateljski i veoma korektni i nije bio rijedak slučaj da igrači iz jednog prelaze u drugi tim.

Damir Zorić, ambasador RH u BiH pozdravio je ovaj susret i za zagrebački Večernji list je izjavio da Gradski stadion pod Bijelim Brijegom moraju koristiti oba kluba: “To je stvar Gradske uprave. Ako je aerodrom gradski i koriste ga različiti ljudi, možda i stadion može biti gradski, a korištenje je stvar dogovora i troškova. Konačno u svijetu imate mnogo velikih, a još više manjih klubova u istom gradu koji koriste isti stadion. Uzmite na primjer Milano” saopštio je Zorić.

Podsjećamo da je Ilija Dominković, predsjednik N/F saveza BiH izjavio: “Držim da se utakmica, kad je već dogovorena, trebala održati u Mostaru i ona može doprinjeti uspostavih boljih međusobnih odnosa i utemeljenju zajedničke savezne lige.”

Nešto više od godine dana kasnije, mjeseca juna 2001., na sjednici Općinskog vijeća Općine Jugozapad, održane pod patronatom načelnika Ivana Mandića, donešena je odluka da se Zrinjskom Gradski stadion pod Bijelim Brijegom izda na 109 godina. Iako je jedino Gradska uprava Mostara mogla donijeti takvu odluku, usvojena je bez  njenog odobrenja, kao i bez Veleža koji je taj stadion koristio od 1958. godine kada je i izgrađen kao Gradski stadion – dakle vlasnik mu je grad a ne jedna općina.  Za korištenje Zrinjski je prema ugovoru imao da plaća 5000 km mjesečno. Podsjećamo da je uprava Veleža u više navrata tražila da stadion ravnopravno koristi sa Zrinjskim jer pripada Gradu Mostaru, ali je uvijek dolazio negativan odgovor.

Još od 5.5.1999. godine Javno preduzeće „Stadioni“ je sa NK Zrinjski napravilo ugovor o korištenju ovog stadiona na pet godina.

Još jedan važan detalj govori o maćehinskom odnosu BH vlasti prema Veležu. Naime 1999. godine Federalno ministarstvo sporta dodjelilo je Zrinjskom sredstva u iznosu od 100 000 DEM, dok Veležu nije ni feninga. Tako imamo slučaj da se s jedne strane bojkotuje povratak Veleža na Gradski stadion, a s druge strane se nagrađuje onaj kome je to pravo dato.

Clanska 1934

Članska karta FK Velež iz 1934. godine na ime Dr Safet Mujić

 

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarević@gmail.com)

Prvi trener Veleža bio je Ivo Ćorić koji je u klub došao 1931. godine. Do tada je funkciju pročelnika obavljao Ilija Dabić, jedan od utemeljivača Veleža 1922. godine. Kapitensku traku nosio je Safet Džinović, vrlo ugledni i omiljeni građanin Mostara. Po nepisanom pravilu obično je, do dolaska trenera Ćorića, kapiten ujedno bio i trener.

Ivo Ćorić je imao bogatu fudbalsku karijeru. Odigrao je oko 300 utakmica u periodu 1930.-1933. godine da bi kasnije prešao u sudije. Nastupao je u nekoliko gradskih klubova, ali je uvijek izjavljivao da mu je bilo najdraže raditi u Veležu na amaterskoj osnovi s obzirom da je profesionalno radio u Ložionici pri Željeznicama.

-Klubana se nalazila kod Ložionice u kući Marka Sudara. Imala je jednu podrumsku prostoriju u kojoj se moglo presvući najviše petnaestak igrača. Kancelarija se nalazila u Radničkom domu na Glavnoj ulici. Od te klubane,  u kojoj nije bilo vode, do igrališta smo išli pješke u dresovima. Na treninzima smo najviše pažnje posvečivali sticanju kondicije, uglavnom trčanjem oko igrališta JSK , gdje se najveći broj utakmica odigravao jer su tu bili najpovoljniji uslovi za igru. Nakon dolaska u Velež, nekoliko utakmica igrao sam na mjestu centarfora. U Sarajevu sam 1931. godine položio ispit za fudbalskog sudiju, a osam godina kasnije stekao  sam zvanje saveznog sudije. Ove zanimljive detalje je svojevremeno Ivo Ćorić kazivao autoru ovog teksta. Svaki detalj njegove priče je zabilježen jer je dragocjen za rekonstrukciju istorije Veleža. Iz jednog sačuvanog žiga SK Vardara koji se nalazi u mojoj arhivi, vidi se da je osnovan 1922. godine, isto kao i Velež.

U Mostaru je pored RSK Velež, HŠK Zrinjskog, JSK i SK Vardara djelovao Radnički sportski klub kojeg su popularno nazivali Šegrtski klub jer su u njemu igrali isključivo mladi šegrti. Prostorije tog kluba nalazile su se u starom Radničkom domu koji je bio lociran „Pod lipom“, upravo na mjestu gdje se danas ulazi u Bazar iz Glavne ulice. Rad Veleža prvi put je zabranjen 1929. godine kad je uvedena Šestojanuarska diktatura. Tada je zatvoren stari Radnički dom i svi igrači iz Šegrtskog kluba prešli su u Velež čime je klub dobio mlade snage željne dokazivanja. U Šegrtskom klubu su tada igrali Damjan Lojpur, Osman Šantić, Safet Džinović, David Altarac, Jaša Šantić (golman), Ismet Torlo i drugi. Kasnije će oni postati udarna snaga Rođenih. Klubana Veleža jedno vrijeme se nalazila u Kokotovića kući. Ideja o stvaranju podmlatka začela se tek krajem 1933. godine. Treba shvatiti takav odnos jer fudbal nije u Mostaru imao dugu tradiciju niti stručnjake koji bi podigli nivo igre i općenito odnos prema obavezama.

Od nekadašnje sjajne zvijezde Hercegovine, Veleža iz Mostara, danas je nakon raspada bivše višenacionalne države Jugoslavije ostala samo sjena.

naslovna

40000 gledalaca je 14. maja 1986. godine na stadionu JNA u Beogradu doživjelo kako je Velež iz Mostara pobijedio Dinamo iz Zagreba sa 3:1. Igrači i funkcioneri, zajedno sa navijačima, su opušteno slavili drugu osvajanje kupa u istoriji kluba. 30 godina kasnije nije izblijedjela samo uspomena na ovo veličanstveno popodne, nego i cijelog nekada cijenjenog kluba.

2016 su Rođeni, kako Veleža oduvijek nazivaju, ispali iz prve bosanske lige. Pad u drugu ligu je bio sljedeći udarac u stalnoj borbi za golu eksistenciju, koja prati noviju istoriju crvenih. Dok su se prije očekivala putovanja za Split, Beograd i Sarajevo da bi se igralo sa Hajdukom, Crvenom Zvezdom i Željezničarom, danas se siva svakodnevnica zove Kakanj, Čapljina i Novi Travnik: duboka periferija Bosne i Hercegovine, nešto bolji seoski tereni i često tek dvocifreni broj gledalaca, grizu ponos ovog veličanstvenog kluba kojem nije bio suđen veliki uspjeh.

duskovaha

Posebno bi se trebala spomenuti ekipa kojoj je na tragičan način 1974. oduzeto prvenstvo. Do danas se način na koji je do tog došlo smatra skandaloznim. Jugoslovenski fudbalski savez je u toku prvenstva izmijenio pravila u slučaju istog broja bodova na kraju sezone. Umjesto kao do tada, da se uzme međusobni omjer, koji je Velež sa dvije pobjede protiv budućeg prvaka Hajduka iz Splita čisto dobio, sada se gledalo na gol razliku gdje je vaga pretegnula u korist Hrvata.

Ova zlatna, ali nikad pozlaćena era, oko po njemačkom automobilu nazvanom BMV osovinom, sa napadačem Dušanom Bajevićem, golmanom Enverom Marićem i playmakerom Franjom Vladićem nije predstavljala samo atomski fudbal, već slikovito i višenacionalnu državu Jugoslaviju. Bajević je pripadao srpskoj nacionalnosti, Marić muslimanskoj i Vladić hrvatskoj. Baš ovo mulietničko zajedništvo je ovaj klub činilo popularnim u cijeloj državi.

naslov

Morala je doći tek 1981. godina da bi Velež proslavio prvi nacionalni uspjeh u istoriji kluba. Predvođeni kapitenom Enverom Marićem, koji se nakon dvogodišnje avanture u Schalke 04, 1978. vratio u svoj klub, postali su prvi bosansko-hercegovački klub koji je osvojio jugoslovenski kup – Kup Maršala Tita.

Odlazak vodećih igrača iz Veleža, prije ili kasnije, je bio prirodan tok dogadaja. Tehnički iskusne absolvente mostarske Veležove škole, čuvene i izvan Balkana, su konstantno mamili elitni domaći klubovi ili avantura zvana inostranstvo. Tako su Bajević i Vladić, druga dva dijela osovine, propustili istorijsku pobjedu kupa. U to vrijeme oni su svojim mostarskim načinom igre u AEK Atini stvorili status legende i tek nakon osvajanja kupa su se vratili svojoj pravoj ljubavi. Dušan Bajević je rekao u razgovoru kako je tražio da mu se osigura povratak u Mostar u bilo koje doba.  „Kada mi je istekao ugovor u AEK Atini otišao sam kod predsjednika i rekao: Ja idem kući. Time je stvar bila riješena.“

1981. je bila kobna za istoriju Veleža, jer su ovog ljeta klub napustile dvije najsjajnije ličnosti: Vahid Halilhodžić i Blaž Slišković su Hercegovini okrenuli leđa. Napadača Halilhodžića je vuklo u Francusku, gdje je u službi FC Nantesa dva puta bio  najbolji strijelac prvenstva (1983. i 1985.), a 1983. podignuo i šampionski pehar. Veleža je posebno bolio gubitak Sliškovića, jer su s njim izgubili kompletnog fudbalera, kojeg nisu bez razloga nazvali „Maradonom sa Balkana“. Nakon nekog vremena u Hajduka iz Splita, otišao je u Marseille, gdje je na jednog budućeg najboljeg fudbalera svijeta ostavio veliki dojam. “Bio je to Slišković. Iako je ostao samo jednu sezonu kod OM-a, on je kao nijedan drugi igrač uticao na njega.” rekao je Zinedine Zidane u jednom intervjuu 2011. godine.

redarmy

Ali Veležu nikad nije bio problem ispuniti nastale rupe, kao one koje su nastale sa odlaskom Halilhodžića i Sliškovića, sa novim iznimnim talentima. Izgledalo je kao da Veležova škola,  kojoj su zavidjeli na kombinaciji uličnog fudbala i profinjenosti, proizvodi nove talente kao na traci.

Pod vodstvom ponovo ujedinjenog tria BMV stvorili su se uspjeha gladni omladinci kao što su Sead Kajtaz i Semir Tuce, koji u ljeto 1986. ponovo osvajaju Kup Maršala Tita, na vrhuncu svoga stvaranja. Sa klupe ih je predvodio tada mladi trener Dušan Bajević.

„Ovaj 14. maj je danas jedna od mojih najljepših uspomena i možda najveći uspjeh u mojoj karijeri“. Da Bajević ni godinu dana nakon kraja njegove igračke karijere trenira svoj voljeni klub i za njega je došlo iznenada: „Otišao sam na putovanje i dva dana kasnije sam dobio poziv iz predsjedništva. Rekoše da trebam postati šef stručnog štaba. – Ne postavljaj sad nikakva pitanja – dadoše mi do znanja da ćemo sve riješiti. Tek sam raspakovao kofere! Ali predsjednik je imao druge planove sa mnom, a ja mu nikad ne bih protivrijecio.“

Ovo drugo osvajanje kupa dalo je klubu dodatni stimulans, koji je u narednoj sezoni klub doveo do još jednog mjesta za viceprvaka. U zadnjoj utakmici Velež je izgubio svoju prednost nad drugoplasiranim Partizanom, porazom u gostima kod Slobode iz Tuzle, koja je time uspijela obezbjediti opstanak u ligi. Velež je bio, to je očigledno,  Bayer Leverkusen Jugoslavije dugo prije nego što nam je Leverkusen ovaj neologizam i podario.

Samo pet godina nakon toga Velež će početkom rata u Bosni i Hercegovini izgubiti sve sto je imao. Njegov stadion pod Bijelim Brijegom, u zapadnom dijelu grada, je zauzet u aprilu 1992. godine, trofeji kluba su pokradeni, memoari zapaljeni, zaposleni protjerani. Kratko poslije toga je, u Jugoslaviji zabranjeni hrvatski fudbalski klub Zrinjski iz Mostara, zauzeo stadion koji je imao više od 25000 mjesta kao i okolno zemljište. Veležu nije preostalo nista drugo nego bijeg u predgrađe Vrapčići.

Kada vide sliku današnjeg doma svog kluba, bivšim navijačima Veleža udare suze na oči. Na pitanje protjerivanja iz grada klub odlučno odgovara: „Velež Mostar neće odustati od svog prava da igra na stadionu pod Bijelim Brijegom.“

Svakodnevnica kluba je ipak tmurna. Dom u egzilu nije dostojan imenice “stadion”. Izgrađene tribine koje bi trebale obuhvatati oko 7000 gledalaca je sve što je ostalo ovom ponosnom klubu. Stvari koje se za svaki klub iz lokalne lige u Njemačkoj podrazumjevaju, se kod Veleža slave, poput uvođenja struje. 30 godina nakon slavnog popodneva u Beogradu Velež se raduje da pored stadiona dobiva pomoćni teren za trening. Kako je moglo doći tako daleko?

bmv

Dok Vaha Halilhodžić u bosanskim medijima krivicu baca na politiku, koja hoće da proslavi hrvatski narod sa uspješnim fudbalskim klubom, nego da ponosu ove države pomogne da opet stane na svoje noge. Velež krivicu traži kod samih sebe: Klub je 2016. godine faktički bio pred gašenjem. Ova situacija je bila rezultat dvadesetogodišnjeg pogrešnog menadžmenta u klubu. Planovi se nisu ispoštovali, mislilo se od danas do sutra umjesto da se napravi dugoročni plan za novu izgradnju. Bivše uprave kluba su godinama iskorištavali ne samo navijače koji su pomagali, nego i angažman bivših legendi, u svoje svrhe i time izdali povjerenje skoro svakoga.

Ne može se Halilhodžiću, trenutnom selektoru Japana, ni zamjeriti njegovo nepovjerenje. Poznavajući njegovu priču u njegovim riječima se oslikava do kraja života razočaran čovjek. Taj tada mladi trener je doslovno na vlastitoj koži doživio podjelu Mostara u zapadni hrvatski i istocni muslimanski dio. 1992. je u borbi ranjen i smatra se danas kao prvi ranjenik u Mostaru.  Fizički se oporavio već nakon nekoliko mjeseci, ali psihički ožiljci nikad nisu zacijelili .

Tako je Halilhodžić, nakon što je 2014. ispao protiv Njemačke u osmini finala na svjetskom prvenstvu,  te dao ostavku na mjestu selektora Alžira, bio glavni kandidat javnosti kao novi selektor bosanskohercegovačke reprezentacije, na šta je on reagovao sljedećim riječima: „Ja ovu ekipu neću nikad trenirati dokle god za izbor igrača moram konsultirati imama, fratra i popa.“

I na osnovi faktično trajne podjele Mostara i Bosne i Hercegovine, Velež i Veležovci sebe i dalje vide kao klub svih stanovnika ove balkanske države. „Velež nije samo fudbalski klub nego je i simbol grada Mostara i Bosne i Hercegovine. Sa svojim antifašističkim idealima je i način života za čiji se opstanak mora boriti.“

Propast kluba se spriječila pomoću jake povezanosti nove uprave i navijača, a izgubljeno povjerenje se pokušava povratiti pomoću konkretnih dugoročnih planova. „Velež nakon dugog vremena opet stoji na dvije zdrave noge.“, rekao nam je mladi koordinator Fazlija Puzić u ime kluba.

I Dušan Bajević se polako pokazuje optimističnim za budućnost: „Mi svi želimo da se Velež vrati tamo gdje je nekada bio i siguran sam da će trenutna uprava kluba zajedno sa  navijačima i bivšim igračima to i postići.“ Bajević nam je rekao u razgovoru da i pored svoga posla kao generalni direktor AEK-a iz Atine uvijek ima vremena za svoj Velež. „Mostar sada ima svoj mir. Sada samo mora pronaći šarm koji je nekada posjedovao. Ljudi se opet moraju voljeti i respektovati . Da će to jednog dana tako biti u to čvrsto vjerujem.“

Zahvaljujemo se našem Dominiku Sliškoviću na tekstu i njegovoj majci na prevodu.

Bosanskohercegovački grad Mostar proživljava komplikovane sportske dane. Historijski klub Velež se ne oporavlja od pada u drugu ligu, a Mostarski Rođeni koriste priliku da povrate naslijeđe kluba.

Energetsko piće, isto ono koje je skrenulo pažnju tamošnjih navijača na nedostatak romantike fudbala u Salzburgu i Lajpcigu, pojavit će se, kao i svake godine na jednom od simbola posljednjeg evropskog rata. Dok Red Bull organizuje skokove u vodu, lokalci za šaku KM-ova ili uz malo sreće eura, skaču sa Starog mosta u Mostaru. Hrvati su ga srušili 9. novembra 1993. godine. Most nije imao veliki strateški značaj, ali je imao najveći mogući simbolički značaj. Ako je Bosna bila Jugoslavija u malom, Mostar je bio savršen primjer suživota naroda. Grad u kojem “si znao ko je ko samo po praznicima koje je slavio“ govori nam Meho Kodro koji je napustio Mostar prije samog početka rata. “Stigao sam u Donosti (San Sebastian) u decembru ’91 i već naredno ljeto nisam se mogao vratiti jer je rat počeo na proljeće. Nisam se mogao vratiti naredne tri godine.“ prisjeća se bivši igrač, između ostalih Real Sociedada i Barcelone. Tokom balkanske apokalipse Neretvom su plutali leševi, istom onom Neretvom koja je bila svjedok žestokog otpora i oslobođenja zemlje predvođenog Titovim partizanima u borbama protiv njemačkih nacista, italijanskih fašista, srpskih četnika i hrvatskih ustaša. Rijeka Neretva postala je besmrtna u čuvenom filmu Bitka na Neretvi, najskupljem filmu jugoslovenske kinematografije. Tu je također još uvijek, neustrašivi čuvar grada, planina Velež. Ovaj naziv se povezuje sa slavenskim bogom vode, magije i podzemlja, a isto ime nosi i najveći fudbalski gubitnik od završetka rata.

magazin

Pad i izgnanstvo

Gledamo golove koji padaju večeras u Ligi šampiona. Real Madrid je pobijedio, Dortmund takođe, City i Lion. Osjećam taj nemir, taj deja-vu, proces koji će trajati do proljeća, a koji nam donosi međunarodni fudbal. „Mi nikad nećemo vidjeti našu ekipu tamo“ govori mi Faruk nakon gledanja utakmice Juve-Sevilla dok mi dodaje pivo iz crvenog frižidera sa velikim logom Mostarskih rođenih, navijača Veleža u čijim sam se prostorijama sastao sa njim, Senadom i Almirom. Njih trojica se sjećaju zlatnog perioda kluba kad je 70-tih i 80-tih godina. Perioda sa igračima kao što su: Dušan Bajević, Vahid Halilhodžić, Sead Kajtaz, Semir Tuce ( Jugoslovenski igrač godine 1986 ) i Blaž Slišković, kada je Velež igrao najbolji fudbal u Jugoslaviji. Mladi Sergej Barbarez i Hasan Salihamidžić nisu ni imali vremena da se proslave u Mostaru.

Danas je Velež predzadnji u drugoj ligi, u polusezoni na čijem je početku prošle godine doveden u pitanje i njegov opstanak. Prethodni UO je raspušten, ali su se Mostarski rođeni mobilizovali i pokrenuli novu dinamičnu direktvu u kojoj vlada sklad. Rođeni, kaže Faruk, broje oko 500 članova, starosne dobi od dva mjeseca do 88 godina i prevodi nam sa bosanskog “Rođeni – Nativos“. Hrvatska opsada i nametanje Herceg-Bosne (koja je zavisila od Zagreba, ali čije je sjedište bilo u Mostaru) sistematizovala je apartheid koji je najskuplje platio Velež, multietnički klub koji je povezivan sa ljevicom i Jugoslavijom. Vojne snage novog poretka u Hercegovini, pomogle su ponovno uspostavljanje Zrinjskog, kluba kojeg su osnovali hrvatski nacionalisti 1905. godine, a koji je bio ugašen u periodu od 1945 do 1992. godine zbog učestvovanja u ligi ustaškog režima za vrijeme nacističke okupacije. Velež je protjeran sa svog stadiona Bijeli brijeg, koji danas pripada Zrinjskom, vodećem klubu domaće lige. Veležovi Rođeni su u izgnanstvu već dvije decenije, 14 kilometara sjeverno od Bijelog brijega, na malom i hladnom stadionu “Vrapčići”. „Izbacivanje sa Bijelog brijega je najveći poraz Veleža u njegovoj historiji. Da se Velež vrati na svoj stadion, došlo bi do pomirenja.“ rekao nam je ranije Kodro, posljednja zvijezda ovog kluba. Sa njim se slažu i trojica članova Rođenih i ističu „Mi smo najveći gubitnici u jugoslovenskom ratu“. Za njih je, pored povratka u prvu ligu, od krucijalnog značaja održati ono što predstavlja ovaj klub. Almir nam pokazuje grb kluba i skraćenicu RSD – Radničko sportsko društvo.

sastarim

O politici na Balkanu ne govore samo ovi simboli ili petokraka, crvena zvijezda koja se nalazi i na grbu Veleža koju su društvene mase povratile 2005. godine. Ne govorimo samo o eksplicitnim zastavama, himnama, vjerskim praznicima, pjesmicama sa stadiona – bosansku reprezentaciju prati i sjećanje na masakr u Srebrenici, o čemu najbolje govori posljednji susret sa „ortodoksnom“ Grčkom u Atini. Ovdje čak i kuhinja podsjeća na društvena obilježja. Bosanski lonac, jelo od teletine, krompira, mrkve i povrća, često se koristi kao sinonim za prijeratni etnički miks. U Mostaru, kao i u cijeloj Bosni, široko zastupljeni burek, tijesto punjeno mesom, sirom ili špinatom koji se služi za doručak uz čašu jogurta ili se jede kao fast-food, također je postao simbolom pred početak rata. Tačnije, u nacionalističkim krugovima u Sloveniji prije osamostaljivanja, pridjev “burek” je korišten kao ksenofobni sinonim za imigrante sa juga zemlje, tačnije Bosance i Albance. 1990. godine u Ljubljani je osvanuo više nego jasan grafit: „Burek? Nein, danke!“ na njemačkom kao protuotrov orijentalnoj zaostalosti. Naravno i ćevapi su korišteni u istom kontekstu. Mljeveno meso sa lukom, specijalitet koji se služi i u Beogradu u najluksuznijim restoranima povezuje se sa  glumcem Batom Živojinovićem poznatom po svojim ulogama u partizanskim filmovima od kojih je najpoznatiji „Valter brani Sarajevo“. Veliki broj staraca prolazi Mostarom u parovima ili u grupama ispred turske kafane sa pogledima u bezdan. Nema potrebe da govore. Zidovi sve govore. Svi zidovi u centru grada pripadaju Veležu, njegovoj grupi navijača Red Army. „Jedan klub jedan grad“ jedan je od natpisa. Nema ni traga od svemoćnog Zrinjskog. Odjekuju ezani sa minareta, a neproporcijalni toranj koji se izdiže visoko u nebo pripada franjevačkoj crkvi Svetog Petra i Pavla. Ova crkva je bila oštećena tokom rata, a hrvatske vlasti su je rekonstruisale 2000. godine. Sa 107m visine ne samo da je najvisočija crkva na Balkanu, već i u cijeloj jugoistočnoj Evropi. U njenoj pozadini na brdu Hum nalazi se 33 metra visok krst koji se vidi iz bilo kojeg dijela grada Mostara, grada čiju upravu čine predstavnici HDZ-a, političke stranke koju je osnovao Franjo Tuđman kako bi predvodio osamostaljivanje hrvata od Beograda.

Super fudbal u vječnom stanju pripravnosti

Sa Amerom i Adnanom se nalazim u Yu-caffe, u Sarajevu koji nije prijestonica Jugoslavije, ali po svemu bi to mogao biti. Dvojica Rođenih, jedan Sarajlija i jedan Mostarac koji je u prijestonicu došao zbog posla, sa osmijehom mi pokazuju dekoracije kafića u kojem sve osim naših mobitela i utakmice između Čelzija i Liverpula koja se prenosi na TV, datira iz 1987. godine ili ranije. Te 1987. godine, sjeća se Amer, minuta ih je dijelila od osvajanja lige. Samo jedan fatalan poraz od Slobode iz Tuzle odlučio je da Vardar iz Skopja odnese trofej, koji je savez kasnije zbog nepravilnosti dodijelio Partizanu. Amer je bio prisutan među 20 000 obožavaoca koji su bili u Beogradu na finalu kupa Maršala Tita 1981. godine, kojeg je Velež ovaj put osvojio.

sadortmundom

Tito više nije bio živ. „Kad su objavili njegovu smrt, ljudi su padali u nesvjest po ulicama“ prisjeća se Amer i nastavlja „Mi smo bili najzabavnija ekipa, ekipa sa ulice. Igrali smo super fudbal“. U posljednjem velikom sastavu Veleža, igrali su i velikani poznati i u  španskom fudbalu: uz Kodru su bili Ivica Barbarić (Burgos, Racing, Badajoz i Almeria), Anel Karabeg (Burgos i Eibar), Peđa Jurić (Burgos, Marbella i Merida) i Vlado Gudelj (Celta i Compostela). Za vrijeme rata Adnan je bio dječak i danas se sa gorčinom prisjeća uprave Zrinjskog kako uništava partizanske spomenike podignute na stadionu kao počast svim Veležovcima koji su poginuli u antifaštističkoj borbi. Ne nedostaje mu kaže u Sarajevu Veleža, jer ih tu živi i više nego dovoljno, ali nedostaje opuštenih karaktera, šaljivdžija, mediteranskog duha kojeg fali Sarajevu, u kojem mirno živi nedaleko od kafića gdje smo se našli. Nalazimo se u dijelu grada koji se zove Ilidža koji je tokom rata jako stradao zbog blizine vojnih jedinica Republike Srpske na čelu sa Karadžićem i Mladićem. Adnan pokazuje na Amera: „On je bio prvi zarobljenik ovdje na Ilidži“. „Velež je bio osuđen na smrt prije dolaska nove uprave“ nastavlja. Danas, obojica kao članovi Rođenih, pomažu klubu u nastojanjima da nabave nove autobuse, novi umjetni travnjak ili trening opremu za niže kategorije. Vršili su pritisak na izvođače radova na izgradnji novog pomoćnog stadiona, brinuli se da niko ne ostane bez ulaznice ili prevoza, takoreći prilike da prati svaku utakmicu.

Nedavno je lice nepoznato klubu bacilo molotovljev koktel i tako izazvao požar u kojem je stradao vešeraj na stadionu Vrapčići. Odgovor Udruženja je bio trenutačan: jedan od fanova kluba koji trenutno živi u Holandiji, odmah je posredstvom Udruženja poslao četiri perilice i dvije sušilice. Ne predaju se ni kad je u pitanju proljetni dio lige. Sa novim trenerom, bivšim igračem Ibrom Rahimićem, nadaju se da će se što prije vratiti u prvu ligu. „Iako nije toliko bitno gdje igramo, koliko koncept, ideja Veleža“ uvjerava nas Adnan dok sjedi okružen posterima Safeta Sušića, mitske lokalne grupe Zabranjeno pušenje u kojoj je jedno vrijeme Emir Kusturica svirao bas tokom 80-tih godina, te ostalih uspomena poput Vučka – maskote olimpijade u Sarajevu 1984. i prijeratnih registarskih tablica Beograda, Ljubljane, Podgorice i Zagreba.

Lako bi bilo pomisliti da ova nostalgija koja nas okružuje, ovo beznađe koje nas opija, povezuje ljude iz Rođenih sa njihovim klubom, ali to ne bi bilo pravedno. Ideja Veleža o kojem Adnan govori tjera na djela. Kao neki savršeni društveni motor transformiše magnetizam jednog nepodmitljivog osjećaja u elektricitet. U materiju. Čistu, balkansku, crvenu.