Finale Kupa, Beograd, 10.05.1989. Partizan-Velež 6:1

Furia Avenue Gang Mostar

Beograd.Finale Kupa 1989. Samo na pomisao o tome kroz mene prolazi neki lijepi osjećaj. Danima prije polaska u Beograd pričalo se ko će ići od raje(koje grupe idu jer u to vrijeme bilo je dosta podgrupa RA, kao što su bili Furia prva podgrupa RA sa Avenije, tačnije mostarke, zatim Zealot’s iz Centra 2, Chicago iz Omladinske, Eagles Panjevina, Carina, Luka, Mahala…obično organizovani po kvartovima). U to vrijeme izlazili smo na Bulevar i tu su obično padali svi dogovori o svim Veležovim utakmicama, kako domaćim tako i gostujućim. Noć prije utakmice niko nije spavao, od neke napetosti i želje da vrijeme što brže prođe. I dođe i taj utorak 09.05. Noćni voz iz Mostara za Beograd u 19.15. Sjećam se da smo išli po gradu i navijali, a na stanici smo bili dobrih 2 sata prije polaska voza. Po dolasku na željezničku bilo nas je možda nekih 700-800, a Iz Furie nas je išlo samo 5. Neki kao Ćiša su pobjegli od kuće da bi otišli na tekmu 😉 Forcanje, nije ni voz došao, a već promukli.I hercegovka, hercegovka najbolja je loza…. Beograd. Dolazimo rano ujutro. Sjećam se da je dobro vruće bilo taj dan. Taj isti dan igrali su omladinci Veleža finale Kupa protiv Vardara, i normalno osvojili smo ga. Prema stadionu JNA nas 5 prolazimo kroz park, a u parku sjedi jedno 30-40 grobara. Jebi ga, nema vraćanja. Nije da smo nešto bili jaki, ali nismo se dali ni poniziti. Zaustaviše nas, na nama normala crveni šalovi i jedan od njihovih vođa prilazi nam i kaže “Prvu utakmicu navijamo za Velež, a drugu ko živ ko mrtav”. Nije više ništa bilo, ali ako ste ikada pratili navijačke grupe u to vrijeme znali ste ko su i šta bili Grobari, Delije, BBB, Torcida..i kakva su to bila gostovanja. Ideš ali ne znaš hoćeš li se vratiti, i kakav. Mi smo uvijek bili u dobrim odnosima sa Grobarima, nikad ništa nije bilo između naše dvije grupe. Stadion JNA gori, smješteni smo bili na sjeveru, možda nas je bilo oko 1000 jer je još raje došlo privatnim autima. Jug gori, Grobari nikad bolji.Grme. Ni mi nismo loši, iako u puno manjem broju, čujemo se relativno dobro. Neke Delije dolaze kao da nam “pomognu” protiv Grobara, ali su ih starija “zaćerala” Povukli su se jedno 30-40 m od nas i pjevaju svoje pjesme. Gubimo, gubimo puno, čak 6:1,ali nema veze. Nama dobro. Na kraju utakmice morali smo naći druga koji je rođeni Beograđanin i veliki Grobar, ali pošto ima familiju u Mostaru koja je živila kod mostarke, bili smo prijatelji već dugo godina. Kao i svi Grobari i on je bio na jugu, i tako nas 5 sa crvenim šalovima odemo do juga i zajedno sa njim i ostalim Grobarima u koloni vraćamo se sa stadiona. I vjerovali ili ne, neki od njih kada su nas vidjeli među njima počeli su pjevati “Forza Velež”.

Jašta nego Forza Velež!

 

Goca Husković

Sezona u 1. Ligi F BiH još nije završena i Velež je jučerašnjom pobjedom povećao šanse Olimpika (ili Olimpica kako li se već zovu) za ulazak u viši rang, ali mi ćemo u nastavku teksta o drugoj strani ove pobjede, onoj šampionskoj, da dobro ste pročitali, ŠAMPIONSKOJ.

Prije dvije godine u ovo vrijeme Velež se nalazio na samom dnu Premijer Lige BiH i s katancem na vratima koji samo niko nije zatvorio, ili tačnije, navijači nisu dozvolili da ga iko zatvori. Stigao nas je tada kao i mnogo puta prije toga nesistematski rad kluba, užasna kadrovska rješenja, nagomilani dugovi, a infrastrukturno se nismo niti milimetra pomakli od trenutka kada je izgrađena tzv. „VIP“ tribina, da ne pričamo o tome da nam omladinci nisu imali osnovne ljudske uslove za rad, teren je bio misaona imenica. Nažalost (ili ćemo možda sutra govoriti „na svu sreću“) smo bili osuđeni na ispadanje odmah poslije domaće utakmice protiv Travnika u jesenjem dijelu navedene sezone.

“Što te ne ubije, ojača te.” Kažu da je to tačna poslovica. U našem slučaju to je sigurno tako, jer smo ubijani 25 godina, ali smo iz svake te borbe kao klub i navijači izlazili jači, i sigurno da bi bilo interesantno malo gledati Željezničar, Sarajevo ili Zrinjski u našoj poziciji, interesantno bi bilo gledati koliko bi navedeni klubovi privlačili gledalaca da se nađu u poziciji u kakvoj je godinama naš klub.

Danas, u maju 2018. godine gradimo od igrališta stare “Predionice” koje nam je igrom slučaja kao „izbjeglici“ pripalo jedan od najuslovnijih stadiona u BiH. Postavljanje krova, stolica i reflektora je samo pitanje trenutka, čeka se rješenje struke po pitanju stabilnosti krova (da nam se nebi desila situacija kao što se desila nedavno u Gabeli). Navijači organizuju akciju prikupljanja sredstava za izgradnju toaleta, kako bi svaka osoba prisutna na nekoj od domaćih utakmicama mogla dobiti osnovne ljudske uslove za gledanje utakmice. Klub je vratio veliki dio dugovanja i sigurno je jedan od najmanje zaduženih klubova ako ne i najmanje zadužen klub u Bosni i Hercegovini. U zapisnik prvenstvenih utakmica ulazi 18 igrača, kod nas ih u prosjeku bude 11 ispod 21 godine od toga ih je 7 ili 8 proizvod naše škole, koja je godinama funkcionisala u katastrofalnim uslovima. Da li nam je to trenutno dovoljno? Nama koji razmišljamo o tome da naš klub živi beskrajno na svojim nogama a ne na političkim, kriminalnim ili ukratko rečeno pogrešnim, do danas postignuto je dovoljno. Naravno glavni imperativ koji postavljamo pred svakoga od igrača, trenera, uprave pa do navijača je povratak u Premijer Ligu naredne sezone, povratak nakon kojeg ćemo se uključiti u borbu za vrh, za titulu i evropska takmičenja.

I sada postavljamo sebi ali i svima vama jedno pitanje: Za koga se igra fudbal u Bosni i Hercegovini? Za GOŠK iz Gabele koji se vratio u Premijer Ligu prošle sezone i u zadnjem kolu kada su preuzimali trofej na utakmici protiv našeg kluba je bilo prisutno svega nekih 50 ljudi, dakle mi smo kao gostujući navijači bili brojniji u odnosu na domaćina. Za Slogu Simin Han ili Olimpik (Olimpic), klubove bez navijača (mada je ruku na srce na stadionu u Tuzlanskom predgrađu bilo više ljudi nego što je bilo ko od nas očekivao ali to je uvijek tako kada Velež dolazi). Za sudije čiji se rad može hladno okarakterisati kao teški kriminal? Za federalni savez koji se vodi iz jednog malog mjesta u Krajini? Za državni savez čiji su jedini interes Željezničar i Zrinjski? Za Čelik, klub s tradicijom, jedini u svom gradu, kojem je država napravila teren sa grijanjem a oni ga nisu u stanju održavati i nisu u stanju obezbjediti normalne uslove za odigravanje juniorske utakmice? Velež da je ikada imao dug približno visok kao Čelik i Sloboda, bio bi ugašen po hitnom postupku. Privatizovano Sarajevo bez publike? Sve je to divno, ali samo je jedan klub preživio zahvaljujuči ljudima koji ga bezinteresno vole, preživio je ono što bi većinu navedenih sahranilo.

Ko će napredovati u viši rang Sloga ili Olimpic? Sasvim je svejedno, tribine će biti prazne. Fudbal će se nastaviti igrati za savez i sudije a navijača će biti sve manje na tribinama.

Stižu nam Vitez i Čelik. Čelik zreo za najniži rang već dugo godina po visini dugovanja, sigurno da će nam dobro doći kao jedini istinski derbi u ovoj ligi. Vitezu smo dužni jedan teži poraz zbog posljednjeg susreta prilikom našeg ispadanja iz Premijer Lige.

Rekao bih na kraju „Against modern football“, ali kako upotrijebiti riječ moderno kada je fudbal u Bosni i Hercegovini sve samo nije moderan. Velež je šampion.

 

Autor teksta kao član udruženja iznosi svoje viđenje prethodnog perioda kao i situacije u domaćem fudbalu, ovaj tekst nije službeno saopštenje udruženja.

Sjećaš li se ti svoje prve utakmice Pod Bijelim Brijegom? Ja jesam, kao da je jučer bilo. Utakmica protiv Napretka iz Kruševca. Jel’ bilo 3:0 ili 4:0 ne sjećam se, ali čega se najviše sjećam je da smo nas možda 10-tak djece stajali na centralnoj tribini, tačno ispod loža na onoj ogradi gdje se penješ na tribinu. Taj dan smo navijali kao ludi. Nismo znali navijačke pjesme, ali smo se derali VELEŽ, VELEŽ!!!

Ali najljepši trenutak se desio na poluvremenu. Atletskom stazom iz pravca uprave kluba ide čovjek koji nosi naramak zastava na koplju i privjeske. Podijelio nam ih je za odličnu podršku sa tribina.

Dan danas taj privjesak visi na mojim ključevima i dan danas taj klub je moja prva ljubav.

Mostar u srcu, Velež do groba!

Mislim da je bila 2007, gostovali smo Želji. Standardno početkom sedmice maltretirali smo Bobeta da opet idemo s njegovom “plavom lađom” na gostovanje, a on bi nas po običaju sikterisao sve do petka, a onda bi rekao „idemo je.. vas otac“. Međutim tokom sedmice pade dogovor da se ide vozom u Sarajevo, kolektivno jer su Manijaci nabrijani na nas, a i mi na njih. Samo da se zna, da s njima nismo imali zategnute odnose dok nas nisu pičkasto napali na Bajramskom turniru, ponavljam na Bajramskom turniru i to sa noževima. Helem neise, svanula je subota, mahmurno sve na stanici, pojedinci se vode motom „klin se klinom izbija“ pa motivišu i druge. U međuvremenu na stanicu upadaju neki strendžeri, među kojima je jedan nosi Hajdukov kačket. Lijepo smo mu objasnili da mu je govno na glavi i da ga skine.

Napokon stiže voz i nastaje ludnica, borba za kupe. Pale se prvi probija i zauzima nam kupe. Kad smo krenuli Marki vadi njegovu domaću lozu, sudžuk i kisele krastavce, poznat je po tome! Na moje zgrožavanje “je li normalan da pijemo lozu na sabahu”, odgovora mi sa „ko da bola loza zna koliko je sati, ha ja bola!“. Uglavnom bi njegova. U to vrijeme je bil vrlo popularna je pjesma “Horto Magiko“ od Gate 13. Čitav svijet je kopirao ovu pjesmu pa tako i mi. Međutim tad nas je puklo da pjevamo original, na grčkom! Pomaže nam i ekipa iz kupea do nas. Uglavnom pjevanje lafo na grčkom, pojavom bubanja se raširilo na čitav voz. Negdje pred Sarajevom voz staje, a mi sve glasniji do momenta kada nam u kupe upada takva grdosija od drota, koji je zaglavio na vratima kupea. „Sta se dernjate jarane“ i „ne izlazite iz voza dok vam mi ne kažemo“ su jedine stvari što je ovaj izustio, a mi fascinirani gomilom od čovjeka samo klimnuli glavom. Uglavnom to nam je bio signal da nešto nije udure i da će nas čekati pun k.. murije na stanici. Prije smo imali foru kad bi nas murija čekala u Sarajevu, prvo bi pustili raju koja je isticala Veležova obilježja, pa dok murija devri oko njih, mi bi glumili studente i kliznuli. Ovaj put nije bilo šanse! Uglavnom ići ćemo u korteu pod njihovom pratnjom, pa su nas zadržali skoro sat vremena na stanici. Tada nastaje famozna slika “Railway Station“. Napokon krećemo na Grbavicu, u Sarajevu sve sivo, kiša hoće-neće. Lagano koračamo ka njihovoj teritoriji, očekujemo napad, ali sem jednog pokušaja bacanja baklji s druge strane obale Miljacke, ništa se nije desilo. Dolazimo pred stadion gdje nas dočekuje veća grupa Manijaka, uz psovke, gađaju nas sa kamenicama i sa par baklji. U jednom momentu vidim Saketa kako juriša sam sa našom zastavom na stotine njih, a oni ga izbezumljeno gledaju. U momentu upratim da na njega idu 3 kornjače sa pendrecima, letim prema njemu da ga zaustavim. Umalo da ja naj… al uglavnom obadvojica smo prošli a manjim dodirima pendreka. Murija pravi blok, njih potiskuje na jednu, nas na drugu stranu. Nastaje “gongula” s murijom, koja nas potiskuje pod popularni „golubarnik“. Upračam drota s najviše zvjezdica i skočim mu u zagrljaj. Tako ga jako stisnem i na uho mu kažem “smiri ove svoje i ćemo se i mi smiriti”. Na svaki njegov trzaj, ja ga još više stisnem. Uglavnom pade dogovor, oni se smiriše, pa i mi. Mada s naše strane nije nimalo lako bilo raju smiriti, jer pred „golubarnika“ nalazila se njihova tombola, gdje se okupljaju njihove „mehke ćune“ i non stop nam dobacuju, naravno sulanjaju se na to što murija stoji između nas. Pale je bio najuporniji da im nešto „objasni“ a Marki i ja mu nismo dali da im ide išta „objašnjavati“. U jednom momentu Marki ga tako povuče, da ovaj pada u lokvu i nastaje ludilo na par sekundi. I to smo smirili, pa nas murija tjera na tribinu.
Tokom tekme pored standardne zaj… i podj… sa njima izdvaja se pjesma “ko je sljedeći” i momenat kad se Debeli odvoja od nas i skida majicu. Koliko je skakao iz glave mu mu je počelo dimiti (isparav’o). Marki to upraća, počne se derati se „gori Debeli grob te je…!“ i udara ga sa zastavom po glavi. Opšta ludnica u “golubarniku”.
Ispušili smo 4:0 i opet s murijom do željezničke, gdje nas i napuštaju. Radosni radi toga, iščekivali smo napad Manijaka, međutim niko se živ nije pojavio. Smrznuti, mokri ko čep, sjeli smo u voz i krenuli kući..

Početkom, ustvari osvajanjem Kupa Maršala Tita 1986 godine protiv Dinama počinje u Mostaru da se budi drugačiji stil navijanja nego sto je bio do tada. Počinju se praviti kolaži (staviš 4 slike koji si uslikao fotoaparatom a razvio u Mome ili na Carini i uslikaš ih opet zajedno 😂), spitfire jakne koje su se naručivale ili kupovale na Ponte Rosso u Trstu, a malo kasnije zastave na kopljima su se krala sa gradilišta, šalovi svih mogućih klubova samo ne tvog voljenog jer nisu postojali, kao i dimne (krale se kad se iz bunkera okolo Mostara i vojnog skladišta, dimne koje je samo Senad Kajtaz mogao unijeti protiv Dinama, a gorile po 5 min.), a baklje koje su tada bile pojam nabavljale su se u malim količinama iz Kardeljeva. 😜

A imali smo i lude ekipe, dobro lude, rasporedjene po svim kvartovima/mahalama u gradu. Od Mahale, Luke, Zalika, Carine, Centra 2, Avenije, Omladinske, Bijelog brijega i što je najvažnije svi kao jedan. Niko nam ništa nije mogao!

U grad se izlazilo od ponedjeljka do ponedeljka, samo su vozari vikendom silazili u grad i od njih smo uvijek harač uzimali. Stari grad, je kao i danas bio uvijek mjesto skupljanja. Znao si uvijek gdje ćeš koju ekipu naći pogotovo kad znaš da dolaze gostujući navijači.

Uvijek smo mrzili škotore, moždaa zato sto su uvijek punili gornju tribinu bez obzira je li igrao Hajduk ili Dinamo, možda im nije bilo ni svejedno ko od njih igra. Tad im je kao i danas važan bio predznak. A oni su najviše degeneka dobijali u Mostaru. Rijetko je dolazila (u svakom slučaju ne po ‎1000-2000 ljudi) prava Torcida ili BBB nego ove lokalne lole željne asfalta.

Grobari su jedni od grupa koja je dolazila u Mostar iz BG, imali su i oni svojih lokalnih lola iz Bačevića i istocne Hercegovine, ali ipak najviše momaka je dolazilo iz BG. Dok recimo Delije sa 2 momka iz BG predvodjeni vozarima iz Raštana znali su popuniti cijelo stajanje dok smo mi bili na glavnoj tribini.

Od ostalih grupa važno je spomenuti Horde i Manijake, kao i United Force (Rad iz BG), a ostalih se i ne sjećam da su dolazili, možda i jesu ali bez klupskih obilježja u svakom slučaju.

Živjelo se za te utakmice velike četvorke, pogotovo zadnjih godina kad smo se na dan utakmice skupljali kod Doma mladih na Rondou i odatle u korteu (nije tad niko znao sta je korteo) kroz grad na stadion.

Sedmicu dana se spremaš, ložiš i sebe i sve oko sebe, hoće li doći, neće li doći, jesmo li nabavili ista od pirotehnike. Noć prije tekme posljednja dogovaranja, ako je slučajno neko došao odmah javljanja i lov.

Sjećam se Velež-Zvezda jedne godine nekoliko Delija sa šalovima počeše pjevati na Rondou, a mi se taman počeli skupljati prije tekme. Malo ono sa odstojanja da mogu pobjeći, pjesmu pjevaju i počeše skakati. Izmamiše nam osmjehe na lice, vidimo ne kontaju kuda mogu pobjeći, razdvojismo se isto kao kad lavovi gonjaju one jadne srne na Discovery channel-u i za njima. Navukli ih u bašče kod Doma mladih nalomili i sve im uzeli sto su imali na sebi. Nogom u guzicu i mrs kuci!

U Mostaru se tog prohladnog decembarskog dana odigrao antologijski fudbalski meč. Utakmica koja će ostati zlatnim slovima upisana u sportske stranice grada na Neretvi. Na megdan Veležu dolazio je Derby County. Ime koje u današnjim okvirima fudbala u Engleskoj predstavlja prosječnost, u to vrijeme je bio sve samo ne prosječan klub. Upravo te sezone 1974/75 Derby County je postao prvak Engleske, što dovoljno govori o protivniku. Ljubitelji statistike pribilježit će podatak da je Derby County te sezone bio prvak sa dva boda prednosti ispred Liverpoola, a da je baš te sezone iz lige ispao Chelsea.

Igrala se 1/8 finala Kupa UEFA. Nikada do tada Velež nije tako daleko došao u evropskim kupovima. Ni rezultat iz prvog meča nije ulijevao nadu navijačima Veleža. Poraz od 3:1, sa ranim vodstvom pogotkom Franje Vladića nije pomogao u prvom duelu. Derby je tih godina imao svoju najveću generaciju svih vremena. Godine 1972. su prvi put postali prvaci Engleske, a te 1974/75 bili su suvereni lideri prvenstva i jurišali na drugi trofej. Međutim, stadion je tog decembarskog dana bio pretjesan. Kultni Veležov dom pod Bijelim Brijegom do tada nije zapamtio veću utakmicu, a ni veći sportski ulog. Ipak je engleski velikan dolazio u goste „Rođenim“, onim istim „Rođenim“ koji su očarali Jugoslaviju svojim fudbalom. Mnogi će danas reći da je ta generacija zauvijek obilježila mostarski stil igranja fudbala. Vjerovatno je to i istina, jer generacija koju je stvorio Sulejman Rebac igrala je za raju, za potez više, za pogodak više u mreži protivnika.

Vjerovatno oni stariji navijači Veleža, u glas će i danas izrecitovati sljedeća imena: Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje. Na klupi legendarni Sulejman Rebac. Za uspomenu vrijedi spomenuti i sastav gostiju Boulton, Webster, Tomas, Rioch, Daniel, Toid, Newton, Gemmil, Bourne, Hector, Lee. Sa klupe ih je predvodio Škotlanđanin David MacKay.

Ako želite savladati najbolju ekipu iz zemlje kolijevke fudbala onda morate biti nešto posebno. A Velež je tih godina bio zaista nešto posebno. Klub iz, u evropskim okvirima, malog grada stvorio je jednu veliku generaciju. Kasnije će se ispostaviti da je ekipa koju je još u juniorima sastavljao Sulejman Rebac i možda najveća generacija Veleža svih vremena. Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Jadranko Topić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić i Vahid Halilhodžić samo su neki od velikana našeg kluba. Tih godina u Mostaru se igrao romantičarski, šmekerski fudbal, nešto što će postati temeljno obilježje svakog ko će u godinama poslije njih, pa barem za raju, igrati lopte u Mostaru. A bili su to velemajstori. Vjerovatno takav fudbal danas je gotovo nemoguće primjeniti u modernim okvirima, no ostat će zapisano da je tada „mali Mostar“ stvorio svjetske velikane fudbala.

I tako, nakon 14 dana od utakmice u Derby, došao je dan revanša. Za pobjedu se živjelo, o prolasku u ¼ finale sanjalo, u Velež se vjerovalo. Do 51. minute je „prebačena norma“. Boro Primorac u 14., Vladimir Pecelj u 29. i „Kulje“ Vladić u 51. postigli su dovoljno da kolektivni trans zavlada ne samo stadionom, nego čitavim Mostarom. Onaj ko nije uspio ući na stadion, „disao“ je uz svoje „Rođene“ na ulicama oko stadiona i u gradu. A onda je Kevin Hector, golgeter Derbya, „strah i trepet“ engleskih golmana, pogodio mrežu Veleža, upisao još jedan od ukupno 148 golova u dresu Derbya i stvari u 58. minuti vratio na početak. Nervoza, napetost, strepnja sve se to natiskalo na tribine Veležovog stadiona. Osjetila se tjeskoba u tom trenutku i na ulicama grada, u svim domovima. Velež je bio jako blizu ostvarenja sna, ali mu je trebalo ono „još malo“.

Kažu da život piše najbolje i najuzbudljivije priče. A kako ispričati jednu od najvećih mostarskih sportskih priča, ako ona nema svoj vrhunac. Bila je 86. minuta i bio je penal. Teško je nakon 40 godina opisati taj osjećaj strepnje, ali možete samo zamisliti kakav je bio taj trenutak. I Dušan Bajević, a ko bi drugo? „Princ“ je poslao loptu u mrežu, a svoj Velež u istoriju, u ¼ finale Kupa UEFA. Nije uopšte bitno što je danas takav plasman gotovo nemoguć za neki klub sa ovih prostora. Četvrtfinale Kupa UEFA (Europa lige) je uvijek veliki uspjeh i za najveće. A Velež je te 1974. bio evropski velikan.

Istorija je napisana tog 10. decembra 1974. godine, jedna od najljepših mostarskih fudbalskih priča…

Sarajevski Derby

Velež je imao jedan period tih lijepih godina kada su ove bezvezne ekipe kao Celik, Sloboda, Vojvodina, Rad, Budučnost… bile redovno namirivane i kad stekneš tu naviku, da takve ekipe gube po 4/5:0 kad dodju u Mostar, više ti i ne budu interesantne. U stvari, lako se bilo naviknuti na dobro. Ja mislim da je ovo…

Sjećam se tog sunčanog dana kao da je bilo jučer, stadion Pod Bijelim brijegom, gradski derbi, policije kao u priči. Negdje oko poluvremena utakmice odjednom cijeloj tribini počinju da zvone mobiteli, uglavnom roditelji sa istim pitanjem „da li ste živi?“ u tom trenutku nikome od nas nije bilo ništa jasno, tad još uvijek bez dostupnosti interneta na svakom koraku kao što je to slučaj danas, nismo znali o ćemu se radi u prvi mah.

Nakon toga kraj utakmice, i transport nazad u ghetto, pola nas krenulo autobusima (ko je mogao stati u njega), pola se nakrcalo u auta i krenulo nazad, međutim nekih 50tak momaka tog trenutka ostaje pred kapijama Bijelog brijega, bez policijske pratnje, sa jednim zaštitarom. Vratili smo se kako smo znali, hvala Bogu svi živi i zdravi.

I u tom trenutku na željezničkoj stanici „Horde zla“ pristižu sa Širokog Brijega, kao iz rata. Suze u očima, i bolne grimase tih momaka nikada u životu neću zaboraviti, pružili smo ruku pomoći kako je ko od nas mogao u tom trenutku i nadam se da smo uspjeli barem djelimično ublažiti njihovu bol u tom trenutku, ako je to ikako bilo moguće.

Da… I od tog dana prođe evo već osam ljeta i danas niko nije odgovarao za Vedranovu smrt, smrt momka koji je samo išao da gleda svoje Sarajevo, onog momka koji je mogao biti bilo koji navijač, bilo koje nacionalnosti, rase, boje kože u BiH koji prati svoj klub na gostujućim utakmicama.

Da li je Bosna i Hercegovina pravna država? Ako jeste onda je stvarno vrijeme da neko za smrt Vedrana Puljića snosi odgovornost!

Zato je jedina pravda u ovom trenutku, ISTINA ZA VEDRANA!

Te 2005. godine smo išli na foru treća sreća i stvarno je upalilo. Te godine smo se iskoprcali iz blata zvanog Prva Liga FBiH, ali evo opet smo u njemu, je… ga, nadam se još samo jednu godinu. Helem neise, u 8. kolu te 2005. smo gostovali u Gabeli, u izobilju sela i kasaba federalne lige, baš ta Gabela mi je bila nako mrska, jer nije bilo tribine, a nas bi tu vazda bilo puno. Pa bi nas samo mali dio imao privilegiju da gleda Rođene na terenu, tj. oni koji bi se prvi dočepali ograde, a ostali bi čekali milost da im neko od raje ustupi svoje mjesto ili bi samo forcali i zaj.. se. To jesenje jutro je mirisalo na ljeto, Mostarom je vladala euforija, gazili smo sve redom, starim gradom se orila pjesma “hoćemo 8 od 8”. Pred “Fjakom” puno, pred Tinom gori, a Tabhana “nemaš gdje sjest”. Jedini problem tog dana je bio kome ćeš se od starije raje “uvaliti” u auto. Ispred Ruže se hvatalo to jedno prazno mjesto. Kad smo se svi potrpali nekako, krenuli smo u koloni, koloni kojoj nije bilo kraja. Krenuli smo ka gostovanju gdje smo već 2 puta bili, jednom nas naš Tino zavio u crno, drugi put smo mislim “isčupali” bod, a sad smo išli po pobjedu, osmu u sezoni!
Dole nas je docekao uobičajeni folklor, nacionalizam, ustašluk, čoban na megafonu, “tomson”, defile transparenata od BBB, Torcide i naših kona koje su tih godina bile u nastajanju. Nekako nam je godra bilo vidjeti taj folklor, jer smo znali da nas sve ista ljubav spaja, a da njih sve ista mržnja spaja.
Tekma je počela i sve je bilo na pjesmi do poluvremena, dok našu dvojicu koja su otišla po pivu, nisu napali noževima, a još smo gubili sa 1:0, uslijedila je naša ekspresna reakcija. Brnjaš sa megafonom je urlao “policija urgiraj, pobiše nas po selu”.
Sve se nekako smirilo kada su Rođeni opet istrčali na teren, na kojem su napravili preokret i nas bacili u delirijum, a njih u očaj. Krećemo nazad i tu nas opet ujedinjeni seljoberi napadaju, ovaj put kamenicama. Brzo se organizujemo, ostavljamo samo vozače u autima, a svi ostali pored auta kako bi branili i nas i auta. Svaki njihov pokušaj bio on iz kukuruza, iza kuće, sa njive, je razbijen i dotučen.
Al vrhunac je bio kad je neki stariji ujkan uzvalio pušku ili kalaš, srećom nakon brze intervencije njegove žene pa onda tek policije, spriječena je velika tragedija. Brnjaši nam postavljaju barikade, auta na sred ulice. Jedno od tih auta će sutra u Slobodnoj Dalmaciji završiti na “prići” da je neka jadna bakica iz Metkovića došla kod rodbine s tim autom, a da su joj ga huligani prevrnuli. Joj koliko smo se samo smijali lažima “tiska” iz susjedne RH. Helem mi se probišmo do magistrale i kontajući da smo s brnjašima završili i krećemo ka Mostaru, ali opet nije bilo gotovo. Ovaj put nas dočekuje brnjaš ispred svoga objekta uz magistralu i gađa nas kamenicama. Dan danas se pitam šta je mislio postići gađanjem kolone od stotine auta. Naravno “tisak” to nije naveo, već je opet šagoljski napisao da smo mi “muhajem” stali i napali tog brnjaša, jer je eto on nekad bio neki k… u Gabeli. Ne bi da je Manchester, a ne ta selendra. Na kraju došli smo u svoj Mostar sa nova tri boda, prepravili pjesmu sa “hoćemo 8 od 8” na “8 od 8, je..te 8 od 8”. Odjekivala je Mostarom do sitnih sati…

Penalima do ponoći, rekorda i pobede

Bila je to sezona 1978/79, rezultatski najneuspešnija u istoriji Partizana. Partizan je te sezone jedva izbegao ispadanje iz Prve savezne lige, ali je, da paradoks bude veći, u takmičenju za Kup Jugoslavije, odnosno Kup Maršala Tita, došao do finala. Partizan je izgubio finale koje je igrano u dve utakmice. Rijeka je bila bolja na Kantridi, 2-1, dok je u Beogradu bilo samo 0-0. Treba reći da je Rijeka drugi gol u riječkom susretu postigla posle očiglednog faula nad golmanom Zaladom, ali kada se takmičenje završi, ostaje upisan samo nosilac trofeja, dok se nepravde, nažalost, zaboravljaju.

Na putu do finala Partizan je u prvom meču takmičenja savladao OFK Beograd sa 5-1. U osmini finala žreb je Partizanu za rivala dodelio mostarski Velež, ekipu koja je tih godina bila u gornjem domu jugoslovenskog fudbala.

Ovaj meč je odigran 8. novembra 1978. godine, samo mesec i po dana posle nesrećnog poraza i eliminacije Partizana iz Kupa šampiona od drezdenskog Dinama, posle izvođenja jedanaesteraca. Zašto je ovaj meč bitan za utakmicu u Mostaru?

Zato što su upravo penali rešili pobednika ove utakmice, igrane pod Bijelim brijegom. Te mostarske noći, oko 11.000 gledalaca došlo je da gleda duel mostarskih “rođenih” i beogradskih “crno-belih”, a meč je sudio Ico Horvat iz Zagreba. U regularnom toku bilo je 0-0, a onda je počela serija penala kojoj kao da nije bilo kraja. Pre te serije penala, trener Mladinić je napravio taktičku izmenu, pošto se meč bližio kraju i sve je ukazivalo da će penali rešiti pobednika.

Iz igre je izveo golmana Petra Borotu a u igru uveo mladog Radeta Zalada, koji je važio za majstora za penale. To se pokazalo kao dobar potez, jer je upravo Zalad svojim odbranama doprineo Partizanovom uspehu. Na sledećoj slici vidimo kako Rade Zalad brani penal Blažu Sliškoviću:

scan0070 zalad penal velež 1978-79

Igrači Partizana su bili znatno smireniji i precizniji nego mesec i po dana pre toga u Drezdenu. Na kraju, Partizan je slavio sa 12-11! U istoriji takmičenja za Kup Jugoslavije to je najduža penal – serija ikada! Rekord koji će teško biti oboren u skorije vreme.

Golove za Partizan u toj beskrajnoj seriji penala dali su Trifunović (2), Santrač (2), Jović (2), Kozić (1), Arsenović (1), Lazičić (1), Klinčarski (1), Živković (1) i Zalad (1). Dakle, još jedan kuriozitet ove utakmice je da je i golman Zalad, osim što je bio uspešan u odbrani penala (odbranio je 4 penala!), bio i strelac sa bele tačke. Prema sećanju Radeta Zalada, iznetom pre dve godine u intervjuu za naš blog, ukupno je bilo izvedeno 27 ili 28 penala!

Partizan je u narednom kolu, u četvrtfinalu, za protivnika dobio Borac u Banja Luci, pa je i tada utakmica otišla u izvođenje penala. Posle 2-2 u regularnom delu, Partizan je slavio ukupno sa 6-4. Tačnije, odnos izvođenja penala bio je 4-3 za Partizan.

 

Za tu utakmicu sam bio određen da kupim lopte na terenu…a ja, ja taj dan ležim u staroj bolnici u prizemlju, sa još jednim simpatizerom Svetinje, neki šofer iz Bugojna i pored nas neki malac gonja po sobi ogromno auto na daljinski, svi smo krajnike operisali već bili. Meni tačno 15 godina, u novembru mi rođendan. Partizan bio konstatno jak, nama nikad nije ležao od svih klubova. Sa njima smo igrali najteže utakmice ali znali smo i mi njima zapaprit, sve u svemu najljepše doba. U sobi se sluša prenos utakmice preko tranzistora i u neka doba ni glasa iz tranzistora. Pogledasmo se ja i bugojanac, šta bi, šta crče?? Baterije se ispraznile majstore…Šta sad? Ko će otići po baterije, ne smiješ mrdnut nigdje iz sobe. Pogleda ja onaj autić na daljinski od malca, taman ga se na momenat bio okanio, ovaj me skonta u sekundi…haj ti na vrata čuvaj stražu, govorim mu. Stade on na vrata, ja “posudih” baterije od malog i gurniuh ih u tranzistor…RADI!!!

Ma nije minuta prošla men’ se čini, uze mali onaj daljinski da gonja ono auto po sobi opet, ništa, ne mrda, ukopalo se. Mi mazlumsku nabacili i ne brkamo ćeifa, slušamo prenos još koju sekundu dok ovaj nije počeo da zavija, jeca od plača, stenje, neće da stane, zavija bola ko hitna, bogte. Sjatila se čitava bolnica, sestre, doktori, haman čitav konzilij ko da je Tito, a nas dvojica se pokrili dekama po glavi, ne možeš ga više slušat, sve nas gledaju oni doktori i govore nam ko nije tako hladno, ko vam je rekao da se pokrivate, a ja kontam u sebi, jebi mater više, vozi, prođe mi tekma ništa ne čuh, joj jada i muke od nas…”bradati đavo” ga promaši, ubode nas u srce, ali nema veze…

Bio je to jedan težak meč, ali zato smo i tada bili veliki, jer smo igrali sa svima lijepe i teške mečeve a tih godina su nas se i bojali i cijenili nas. Fina su to vremena bila, imalo se šta vidjet i za koga navijat’. Sretan sam što sam mogao to uživo gledat’. A ti, “malac”, ako pročitaš ovo, halali nam, bili smo paćenici…

Navijač Veleža

izvještaj s utakmice preuzet sa http://crno-bela-nostalgija.blogspot.ba/