Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Prvo igralište Veleža nakon formiranja 1922. godine nalazilo se na području poviše Sjevernog logora. Ustvari to je bila jedna prostrana ledina bez bilo kakvih sadržaja koje podrazumijeva iole skromniji stadion toga vremena. Igrači su na treninge dolazili pješke ili biciklima, ali volja za nastupom u dresovima omiljenog kluba bila je dominantna. Po sjećanju igrača Hilmije Trebovića obično bi na jednom biciklu bila dvojica igrača. Jak sjeverni vjetar, kiša ili snijeg nisu mogli uticati da se odustane od dolaska na treninge. Velež je tokom takmičenja u gradskoj ligi, u kojoj su još nastupali Jugoslovenski sportski klub (JSK), HŠK Zrinjski i SK Vardar, koristili stadion JSK koji se nalazio podno Bakamovića glavice. Poslije Drugog svjetskog rata, sve do izgradnje stadiona pod Bijelim Brijegom, taj stadion isključivo koristi Velež tako da je nazvan Staro Veležovo igralište. Vremenom se ukazala potreba za izgradnjom savremenog stadiona koji bi mogao zadovoljiti sve uslove za takmičenja u Prvoj saveznoj ligi. Rođeni su 1952. godine postigli veliki uspjeh pošto su izborili plasman u Prvu ligu. Opština Mostar je odlučila da pod Bijelim Brijegom započne izgradnju savremenog stadiona sa glavnim i pomoćnim terenom, svlačionicom i prostorijama za administraciju.
Na izgradnji učestvuju ne samo građevinske firme nego i građani, posebno učenici kroz dobrovoljne radne akcije. Upravo je zbog masovnog učešća građana ovaj stadion stekao atribut gradskog stadiona. Radovi su počeli 1947. godine kada su pored nekoliko firmi, srednješkolske i mahalske brigade NOF-a, omladinski i sindikalni aktivi izvodili zemljane radove na dobrovoljnom principu. Poslovi su obustavljeni kada se ukazala potreba za mehanizacijom pošto je grad nije posjedovao. Radovi su nastavljeni 1950. godine. Stadion je projektovan za 15 000 gledalaca što je u to vrijeme predstavljalo veliki izazov. Tek u junu 1956. godine prikupljena su određena sredstva i krenulo se sa intenzivnijim radovima. Da bi se ubrzala realizacija radilo se i po noći. Hroničari su zabilježili podatak da su među najprisutnijim na radilištu bili Đuka Pudar, Vlado Smoljan, Hamdija Džudža, Nasib Skikić i Jole Musa kao tehničko jezgro izgradnje.
Tribine su mogle primiti 4600 posjetilaca dok je na stajanju obezbijeđen prostor za 10 000 navijača. Ne računajući vrijednost učešća građana i omladine radovi su koštali 80 miliona dinara. Kad se valorizuje rad građana ta cifra iznosi oko 140 miliona dinara.
U drugoj fazi predviđena je izgradnja pomoćnog trena za treninge u južnom pojasu, zatim teren za tenis i uređenje partera sa hortikulturom oko službenih prostorija. Stadion je svečano otvoren 7. septembra 1958. godine kada su snage odmjerili FK Velež i Željezničar iz Sarajeva. (nastavlja se)

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Da bi mogli uočiti značaj prvog prijateljskog susreta u Sarajevu između FK Velež i HŠK Zrinjski potrebno je ukazati na činjenično stanju u BH fudbalu. Do 2002. godine postojala su tri paralelna fudbalska takmičenja u BiH. Prva liga HB, kao najstarija, formirana je 1993. godine i u njoj se takmičilo 17 klubova raspoređenih u dvije grupe Južnu (8 klubova) i Sjevernu (9 klubova). U sezoni 1994/95. godine liga BiH obuhvatala je nekoliko grupa: Sarajevsku, Zeničku, Jablaničku i Tuzlansku. Velež je nastupao u grupi Zenica sa NK Čelikom, NK Slavenom (Živinice) i FK Rudarom (Zenica). Liga RS okupljala je od takmičarske 1995/96. godine dvije grupe – Istok i Zapad sa po 11 klubova. Jasno je kolika je disperzija kvaliteta nastala zbog rascjepkanosti klubova u tri nacionalne grupacije sa podgrupama. Posjete su bile male a time i finansijski efekat minoran. U takvom konceptu zvanični nastupi van granica BiH nisu se mogli održavati, a posebno u okviru UEFE. Tri odvojena fudbalska saveza imala su svoja sjedišta u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. UEFA nije priznavala niti jedno od ta tri postojeća takmičenja i zahtijevala je da se organizuje liga na nivou cijele zemlje. Januara 2000. godine u Cirihu je održan sastanak u organizaciji Svjetske fudbalske asocijacije-FIFA. Predmet razgovora sa delegacijom iz BiH bio je novi Statut N/FSBiH. Sastanak je trajao osam i po sati pod rukovođenjem Vinsenta Monijea. Predstavnici FS RS i NS HB, između ostalih zahtjeva, stavili su primjedbu na nacionalnu strukturu brojnih tijela Nogometnog-Fudbalskog saveza BiH. Od domaćina su dobili odgovor da niti jedan statut fudbalske organizacije na svijetu ne poznaje niti naciju niti religiju. Dogovoreno je da se sastane skupština N/FSBiH po važećem statutu, a nju je činilo 30 poslanika iz F BiH i 15 iz RS. Deset kantonalnih saveza u FBiH davali su po 3 poslanika koliko i pet regionalnih u RS. Godine 2000. organizovana je jedinstvena liga odnosno Premijer liga na teritoriji FBiH, dok je FSRS organizovao posebno takmničenje -Prvenstvo RS, što znači da još uvijek nije uspostavljeno jedinstveno takmičenje na nivou države BiH. Tada je liga brojala 22 kluba. Konačno je 4. 08.2002. godine stvorena zajednička odnosno Premijer liga BiH u fudbalu, u kojoj su uzeli učešće klubovi (14 klubova) iz F BiH i (6 klubova) RS. Premijer ligu BiH organizovao je Fudbalski/Nogometni savez BiH.Upravo je prijateljska utakmica između Veleža i Zrinjskog u Sarajevu praktično presudno uticala da se formira jedinstvena liga na teritoriji F BiH i u tome je njen izuzetan značaj. Oba mostarska kluba time Zrinjski i Velež su napravila ogroman iskorak ka normalnijim odnosima ne samo u sportu nego i mnogo šire – u sveukupnim društvenim kretanjima u BiH. Mostar je po ko zna koji put odigrao veliku ulogu u integriranju zemlje i uspostavljanju ratom pokidanih veza između sva tri naroda. Početkom februara pojavila se inicijativa Safeta Oručevića, tadašnjeg gradonačelnika Mostara, koji je neprestano, kroz razne oblike saradnje, nastojao stvoriti jedinstveni Mostar, da se utakmica između Veleža i Zrinjskog odigra pod Bijelim Brijegom na Gradskom stadionu koji je bio i ostao u vlasništvu Grada Mostara. Predsjednik FK Velež Mufid Kajtaz je tada u medijima izjavljivao da je Velež uvijek spreman na saradnju sa svim klubovima iz Nogometnog saveza HB. Ponuđene su prijateljske utakmice za vrijeme priprema Rođenih u Makarskoj, ali još uvijek nije bilo političke volje za takav pomirljivi potez kojim bi najviše profitirali građani Mostara, a potom oba gradska kluba i naravno armija njihovih navijača. Niko nije vjerovao da će se samo mjesec dana kasnije zaista ostvariti taj san oba kluba i cjelokupne sportske javnosti Mostara bez obzira o kojoj je sportskoj grani riječ.
Pred prijateljsku utakmicu u Sarajevu održanu 1.03.2000. godine na stadionu Koševo između Veleža i Zrinjskog, Jusuf Pušina, predsjednik NS BiH je decidno markirao značaj susreta: “Meč bi trebao dati poruku svim bosanskohercegovačkim žiteljima da je u našoj zemlji zajednički život sasvim moguć. Sport je jedan od najjačih faktora koji ujedinjuje i omogućava dobru saradnju. Sretan sam što će do ovog susreta doći, jer se mnogo učinilo da taj susret bude, simbolično odigran u Sarajevu i da to bude početak kraja svih naših nesporazuma ne samo u Mostaru nego i na svim prostorima u BiH. Njime simbolično počinje funkcionisati jedinstvena liga.”
Direktor Zrinjskog Božidar Bata Puljić je izjavio: “Mene politika ne zanima., hoću da se bavim isključivo sportom i nogometom. Ja sam za saradnju sa Veležom, vidjećemo kad bi bilo najpogodnije da odigramo utakmicu. Zrinjski je klub svih građana i u njemu igra nekoliko Bošnjaka. Bolje je da se sastanemo što prije.” akcentirao je Puljić.

Kupi kart(ic)u – pomozi i podrži SVOJ Velež !

Da je nama Hercegovcima rezultat i protivnik važan faktor i činjenica za posjetu stadionu pokazuju statistički podaci iz prethodnih sezona i jesenje polusezone. Pokazuju to i statistički podaci iz vremena kada je FK Velež bio stabilan jugoslovenski prvoligaš i jedini klub za koji se u to vrijeme u Mostaru i regiji navijalo. Statistika pokazuje da…

Kapiteni i službena lica pred početak utakmice na Koševu

 

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

Iako se navedeni događaj desio ne tako davno,  preciznije prije 17 godina, on je ipak po mnogo čemu istorijski i zbog toga mu poklanjamo izuzetnu pažnju u našem vremeplovu. Nakon 62. godine, FK Velež i HŠK Zrinjski, pred 7000 posjetilaca, odigrali su 1.3.2000. prijateljsku utakmicu, istina ne u Mostaru nego u Sarajevu na stadionu Koševo. Razlog je potpuno jasan – uprava Zrinjskog nije dozvoljavala igranje na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom. Susret je predstavljao uvertiru u početak Premijer lige i Lige HB. Zanimljivo je da se susret održao u organizaciji Dnevnog avaza i firme Lijanovići. Početni udarac je izveo Thomas Miller, ambasador USA u Bosni i Hercegovini. Ekipe su nastupile u ovim sastavima: Velež – Dizdarević, Kodro, Kajtaz, Zaimović, Kadrić, Greljo, M. Teletović, Ćemalović, Serdarević, Bebanić, Muratović. Još su igrali: Čampara, Ćehajić, Pajić, As. Škaljić i Ar. Škaljić. Trenersku funkciju vršio je Sedin Tanović. Boje HŠK Zrinjski su branili: Jurjev, Skoko, Vranješ, Kordić, Farac, Musa, Marjanović, D. Bogdan, Đepina, T. Bogdan,  Miloš, a još su nastupali: Krešić, Bubalo, Sušac, Puldžić, Raspudić, Lizde. Predvodio ih je trener Dalibor Cvitanović.

Igralo se po hladnom vremenu i teškom terenu pokrivenom snijegom. U Sarajevo je organizovano doputovao izuzetno veliki broj navijača Rođenih. Tribine su se crvenile od odjeće i rekvizita uvijek odanih i temperamentnih navijača. Sudijska četvorka u sastavu: Alija Lizde i Željko Drlje sa pomoćnicima Mirom Bevandom i Gordanom Batlakom (svi iz Mostara). Kuriozitet ovog susreta se ogledao u tome što je prvo plouvrijeme u ulozi glavnog sudije bio Alija Lizde a u drugom Željko Drlje. Na njihovim dresovima nije bilo nikavih oznaka, pa čak ni onih o sudijskim savezima kojim pripadaju. To je bio dobar znak pomirljivosti i želje da sve protekne u najboljem redu. Po ocjeni izvještača suđenje je ocjenjeno najvećom ocjenom. Utakmica je završena neriješenim rezultatom 2:2 (2:2) i to je bio odraz onog što se dešavalo na terenu. Zgoditke su postigli: Serdarević u 30 minuti, i M. Teletović u 34 min. za Velež, dok je dva gola za Zrinjski postigao Miloš u 14 i 28. minuti. Slaven Musa, trener Zrinjskog je nakon utakmice izjavio da je rezultat realan, a da je utakmica igrana u veoma dobroj atmosferi, izražavajući pri tom ubjeđenje da će iduće sezone biti jedinstvena liga i da će oba tima igrati pod Bijelim Brijegom. Direktor Zrinjskog Božidar Puljić je kazao kako „među nama više ne postoje nikakve nesuglasice“, a na pitanje da li će se uskoro pod Bijelim Brijegom sastati gradski rivali, odgovorio je „ to je stvar dogovora“.  Kapiten Rođenih Samir Ćemalović je kazao da je igra u prvom poluvremenu bila bolja i dodao: “Mislim da je završena stvar da Velež i Zrinjski zaigraju na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom”. Direktor Veleža Mustafa Škoro je pokazao visoku svijest o značaju ovog meča: “Rezultat nije bio u pravom planu. Mislim da je pobijedio fudbal i Mostar je slavio kao jedinstven grad. Ovo je veliki trenutak za oba kluba i naš fudbal uopšte.” akcentirao je Škoro.

Dalibor Cvitanović, trener Zrinjskog  je izrazio nadu za bolje sutra našem fudbalu posebno kad je riječ o gradskim rivalima: “Ako bude jedinstvene lige, a sve su prilike da hoće, vjerovatno će se derbiji pod Bijelim Brijegom igrati dugi niz godina” kazao je Cvitanović.

Na pripremi ove utakmice dugo je rađeno i ona predstavlja početak novog poglavlja u odnosima dva gradska kluba koja su prije Drugog svjetskog rata neprekidno sve do 1940. godine zajedno nastupala u gradskoj i hercegovačkoj ligi. Tada su odnosi bili harmonični, prijateljski i veoma korektni i nije bio rijedak slučaj da igrači iz jednog prelaze u drugi tim.

Damir Zorić, ambasador RH u BiH pozdravio je ovaj susret i za zagrebački Večernji list je izjavio da Gradski stadion pod Bijelim Brijegom moraju koristiti oba kluba: “To je stvar Gradske uprave. Ako je aerodrom gradski i koriste ga različiti ljudi, možda i stadion može biti gradski, a korištenje je stvar dogovora i troškova. Konačno u svijetu imate mnogo velikih, a još više manjih klubova u istom gradu koji koriste isti stadion. Uzmite na primjer Milano” saopštio je Zorić.

Podsjećamo da je Ilija Dominković, predsjednik N/F saveza BiH izjavio: “Držim da se utakmica, kad je već dogovorena, trebala održati u Mostaru i ona može doprinjeti uspostavih boljih međusobnih odnosa i utemeljenju zajedničke savezne lige.”

Nešto više od godine dana kasnije, mjeseca juna 2001., na sjednici Općinskog vijeća Općine Jugozapad, održane pod patronatom načelnika Ivana Mandića, donešena je odluka da se Zrinjskom Gradski stadion pod Bijelim Brijegom izda na 109 godina. Iako je jedino Gradska uprava Mostara mogla donijeti takvu odluku, usvojena je bez  njenog odobrenja, kao i bez Veleža koji je taj stadion koristio od 1958. godine kada je i izgrađen kao Gradski stadion – dakle vlasnik mu je grad a ne jedna općina.  Za korištenje Zrinjski je prema ugovoru imao da plaća 5000 km mjesečno. Podsjećamo da je uprava Veleža u više navrata tražila da stadion ravnopravno koristi sa Zrinjskim jer pripada Gradu Mostaru, ali je uvijek dolazio negativan odgovor.

Još od 5.5.1999. godine Javno preduzeće „Stadioni“ je sa NK Zrinjski napravilo ugovor o korištenju ovog stadiona na pet godina.

Još jedan važan detalj govori o maćehinskom odnosu BH vlasti prema Veležu. Naime 1999. godine Federalno ministarstvo sporta dodjelilo je Zrinjskom sredstva u iznosu od 100 000 DEM, dok Veležu nije ni feninga. Tako imamo slučaj da se s jedne strane bojkotuje povratak Veleža na Gradski stadion, a s druge strane se nagrađuje onaj kome je to pravo dato.

Clanska 1934

Članska karta FK Velež iz 1934. godine na ime Dr Safet Mujić

 

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarević@gmail.com)

Prvi trener Veleža bio je Ivo Ćorić koji je u klub došao 1931. godine. Do tada je funkciju pročelnika obavljao Ilija Dabić, jedan od utemeljivača Veleža 1922. godine. Kapitensku traku nosio je Safet Džinović, vrlo ugledni i omiljeni građanin Mostara. Po nepisanom pravilu obično je, do dolaska trenera Ćorića, kapiten ujedno bio i trener.

Ivo Ćorić je imao bogatu fudbalsku karijeru. Odigrao je oko 300 utakmica u periodu 1930.-1933. godine da bi kasnije prešao u sudije. Nastupao je u nekoliko gradskih klubova, ali je uvijek izjavljivao da mu je bilo najdraže raditi u Veležu na amaterskoj osnovi s obzirom da je profesionalno radio u Ložionici pri Željeznicama.

-Klubana se nalazila kod Ložionice u kući Marka Sudara. Imala je jednu podrumsku prostoriju u kojoj se moglo presvući najviše petnaestak igrača. Kancelarija se nalazila u Radničkom domu na Glavnoj ulici. Od te klubane,  u kojoj nije bilo vode, do igrališta smo išli pješke u dresovima. Na treninzima smo najviše pažnje posvečivali sticanju kondicije, uglavnom trčanjem oko igrališta JSK , gdje se najveći broj utakmica odigravao jer su tu bili najpovoljniji uslovi za igru. Nakon dolaska u Velež, nekoliko utakmica igrao sam na mjestu centarfora. U Sarajevu sam 1931. godine položio ispit za fudbalskog sudiju, a osam godina kasnije stekao  sam zvanje saveznog sudije. Ove zanimljive detalje je svojevremeno Ivo Ćorić kazivao autoru ovog teksta. Svaki detalj njegove priče je zabilježen jer je dragocjen za rekonstrukciju istorije Veleža. Iz jednog sačuvanog žiga SK Vardara koji se nalazi u mojoj arhivi, vidi se da je osnovan 1922. godine, isto kao i Velež.

U Mostaru je pored RSK Velež, HŠK Zrinjskog, JSK i SK Vardara djelovao Radnički sportski klub kojeg su popularno nazivali Šegrtski klub jer su u njemu igrali isključivo mladi šegrti. Prostorije tog kluba nalazile su se u starom Radničkom domu koji je bio lociran „Pod lipom“, upravo na mjestu gdje se danas ulazi u Bazar iz Glavne ulice. Rad Veleža prvi put je zabranjen 1929. godine kad je uvedena Šestojanuarska diktatura. Tada je zatvoren stari Radnički dom i svi igrači iz Šegrtskog kluba prešli su u Velež čime je klub dobio mlade snage željne dokazivanja. U Šegrtskom klubu su tada igrali Damjan Lojpur, Osman Šantić, Safet Džinović, David Altarac, Jaša Šantić (golman), Ismet Torlo i drugi. Kasnije će oni postati udarna snaga Rođenih. Klubana Veleža jedno vrijeme se nalazila u Kokotovića kući. Ideja o stvaranju podmlatka začela se tek krajem 1933. godine. Treba shvatiti takav odnos jer fudbal nije u Mostaru imao dugu tradiciju niti stručnjake koji bi podigli nivo igre i općenito odnos prema obavezama.

Igrači FK "Velež" iz 1933. godine

Igrači FK “Velež” iz 1933. godine

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Nastavljamo sa izvještajem o kulturno-sportskoj manifestaciji iz 1933. godine koju su zajednički organizovali FK Velež, Radnički glazbeni zbor „Sloboda“ i Radničko pjevačko društvo „Proleter“ iz Sarajeva. Oba ova sastava brojala su oko stotinu članova, tako da grad na Neretvi nikad do tada nije imao tako veliku posjetu. Pripreme za doček prijatelja iz Sarajeva trajale su danima. Oba kulturna društva, „Proleter“ i „Sloboda“, zahvaljujući svojim ranijim uspjesima nosila su laskave epitete, što je priredbi davalo još veću notu. Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da se na željezničkoj stanici, gdje su se gosti očekivali, iskupilo oko 2000 Mostaraca. U najvećem broju to su bili radnici i svi su potpuno ispunili stanični prostor. Grafički radnik Lazar Radić, koji je kumovao Veležovom imenu, održao je prigodan govor dobrodošlice nakon čega je dugačka povorka krenula gradskim ulicama na odredište. Zanimanje za koncert u večernjim satima bilo je toliko da veći broj građana nisu mogli biti ni blizu sali. Na prvoj utakmici turnira, koji je održan istog dana, a o kome smo pisali u prethodnom prilogu, sastali su se Velež i Zrinjski.  Kod stanja 4: 1 za Velež utakmica je prekinuta jer su fudbaleri Zrinjskog napustili teren te je registrovana  rezultatom postignutim na terenu. U prvoj finalnoj utakmici sa Jugoslovenskim sportskim klubom (JSK) nije bilo pobjednika jer je završena neodlučeno 2:2. Druga finalna utakmica zakazana je za sedam dana kasnije. Igralo se po hladnom i vjetrovitom vremenu ali ni tada se nije znao pobjednik jer je na kraju rezultat glasio  Velež-JSK 3:3. U produžecima je gol JSK odlučio o pobjedniku tako da se pehar, poklon radnika Mostara, našao u rukama gradskog rivala JSK. 

Tokom ove godine (1933.) klub broji 50 članova, a u prvom timu je igralo 16 fudbalera. Rezerve su, u odnosu na iste igrače u druga tri gradska kluba, bile daleko bolje. Od 28 utakmica, koliko ih je odigrano do početka novembra 1933. godine, čak 21 je Velež riješio u svoju korist, 5 ih je završeno neriješenim rezultatom, dok su samo dvije utakmice izgubljene. Gol razlika – impozantnih 77 postignutih i 34 primljena zgoditka. U ovom godinama, to će se vidjeti iz kasnijih izvještaja, Velež je krenuo ka Prvoj ligi u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji.

Igrači Veleža, Zrinjskog, Jugoslovneskog Sportskog Kluba - svi iz Mostara i sarajevskog Hajduka - u Mostaru 1937. godine

Igrači Veleža, Zrinjskog, Jugoslovneskog Sportskog Kluba – svi iz Mostara i sarajevskog Hajduka – u Mostaru 1937. godine

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarević@gmail.com)

Samo godinu dana nakon osnivanja Velež je uzeo učešće na prvom turniru koji je organizovan u Mostaru, a u povodu Olimpijskog dana. U to vrijeme (1923.) postojala su četiri gradska kluba: RSK Velež, Jugoslovenski sportski klub (JSK), HŠK Zrinjski i SK Vardar. Između klubova nije bilo netrpeljivosti kao danas i takmičili su se u fer i korektnoj sportskoj igri u sklopu gradske lige – na nivou grada Mostara. Nije bio rijedak slučaj da igrači iz jednog prelaze u drugi klub, naravno bez ikakvog obeštečenja. Nekadašnje Staro Veležovo igralište naspram Partizanskog spomenika je u stvari igralište JSK i ono je bilo najkvalitetnije. Igralište Zrinjskog nalazilo se prekoputa današnje zgrade Mepas, dok je Velež trenirao na terenu-ledini iznad Sjeverenog logora. Najveći broj utakmica igrao se na terenu JSK kao najkvalitetnijem.

Turnir se odvijao 13. aprila 1923. godine po kup sistemu. Velež je tada, kao najmlađi gradski klub, zvanično ušao u sportski život Mostara. Od 1929. godine Velež definitivno preuzima primat i slovi kao najuspješnija gradska ekipa. Jedanaest godina kasnije, u vrijeme kada je klub stekao veliku popularnost i imao brojnu armiju navijača posebno među radnicima i omladinom, Rođeni su u saradnji sa radnicima Fabrike duhana, Rudnika mrkog uglja i  Ložionice, koja je djelovala u okviru Jugoslovenskih željeznica, organizovali turnir. Aprila 1933. godine pored turnirskog nadmetanja organizovan je bogat kulturni program. Kao gosti doputovali su članovi Radničkog glazbenog zbora „Sloboda“ i Radničkog pjevačkog društva „Proleter“, oba iz Sarajeva. Dobrodošlicu im je poželio član uprave Lazar Radić, inače grafički radnik koji je na osnivačkoj skupštini Veleža dao taj naziv. I ovog puta na turniru su učestvovali svi gradski klubovi – Velež, Vardar, JSK i Zrinjski. Turnir su otvorili Velež i Zrinjski. Rođeni su potpuno deklasirali protivnike zabilježivši ubjedljivu pobjedu od 4:1. U finalu su se našli Velež i JSK. Za pobjedu nije bila dovoljna jedna utakmica s obzirom da je završena neodlučno 2:2, prvo poluvrijeme 1:1. Tek u produžecima nakon drugog meča između istih rivala odlučen je pobjednik. Nakon prvog poluvremena igrači su napustili teren kod rezultata 2: 1 u korist JSK. Kraj utakmice nije donio pobjednika jer je bilo 2:2. U produžecima dva puta po 10 minuta JSK je postigao odlučujući gol i pehar je pripao gradskom rivalu JSK.

Pred odlazak na gostovanje u Livno 1923. godine desio se jedan zanimljiv slučaj. Kako Velež nije mogao zbog loše finansijske situacije unajmiti kamion za putovanje Mirko Vlaho član uprave kluba, samoinicijativno je otišao kod generala kraljevske vojske u Konak na Suhodolinu. General ga je primio i upitao kakav je problem.

-Uprava Veleža, gospodine generale, traži od vas jedan kamion za naše putovanje u Livno.

-Kakve veze gospodine ima vojska sa sportom, upita general?

-Ima, odgovori Vlaho.

-Kakve zaboga, recite mi?

-Pa gospodine generale kralj Aleksandar je pokrovitelj sporta, ubjedljivo će Vlaho.

-Pa kad je tako, odobravam  vam kamion, i neka je sretno.

U međuvremenu je general doznao da to nije bio zvaničan potez uprave nego pojedinca. Ipak ništa nije poduzimao je bi se obrukao, s obzirom da ga je Vlaho u stvari prevario.

U Livnu je tada Velež zabilježio pobjedu i rezultat je glasio 1:0. Navodimo neke od fudbalera iz tog vremena:  Milan Trbulin, Vuko Čulajević, Desko Jelić, Stanko Janjić, Ragib Hebib, Salko Hadžiomerović, Mustafa Hadžiomerović, Hasan  Ćišić, Rudolf Beltram, Miko Kamhi, Armin Altarac zvani Ćibli…

Od nekadašnje sjajne zvijezde Hercegovine, Veleža iz Mostara, danas je nakon raspada bivše višenacionalne države Jugoslavije ostala samo sjena.

naslovna

40000 gledalaca je 14. maja 1986. godine na stadionu JNA u Beogradu doživjelo kako je Velež iz Mostara pobijedio Dinamo iz Zagreba sa 3:1. Igrači i funkcioneri, zajedno sa navijačima, su opušteno slavili drugu osvajanje kupa u istoriji kluba. 30 godina kasnije nije izblijedjela samo uspomena na ovo veličanstveno popodne, nego i cijelog nekada cijenjenog kluba.

2016 su Rođeni, kako Veleža oduvijek nazivaju, ispali iz prve bosanske lige. Pad u drugu ligu je bio sljedeći udarac u stalnoj borbi za golu eksistenciju, koja prati noviju istoriju crvenih. Dok su se prije očekivala putovanja za Split, Beograd i Sarajevo da bi se igralo sa Hajdukom, Crvenom Zvezdom i Željezničarom, danas se siva svakodnevnica zove Kakanj, Čapljina i Novi Travnik: duboka periferija Bosne i Hercegovine, nešto bolji seoski tereni i često tek dvocifreni broj gledalaca, grizu ponos ovog veličanstvenog kluba kojem nije bio suđen veliki uspjeh.

duskovaha

Posebno bi se trebala spomenuti ekipa kojoj je na tragičan način 1974. oduzeto prvenstvo. Do danas se način na koji je do tog došlo smatra skandaloznim. Jugoslovenski fudbalski savez je u toku prvenstva izmijenio pravila u slučaju istog broja bodova na kraju sezone. Umjesto kao do tada, da se uzme međusobni omjer, koji je Velež sa dvije pobjede protiv budućeg prvaka Hajduka iz Splita čisto dobio, sada se gledalo na gol razliku gdje je vaga pretegnula u korist Hrvata.

Ova zlatna, ali nikad pozlaćena era, oko po njemačkom automobilu nazvanom BMV osovinom, sa napadačem Dušanom Bajevićem, golmanom Enverom Marićem i playmakerom Franjom Vladićem nije predstavljala samo atomski fudbal, već slikovito i višenacionalnu državu Jugoslaviju. Bajević je pripadao srpskoj nacionalnosti, Marić muslimanskoj i Vladić hrvatskoj. Baš ovo mulietničko zajedništvo je ovaj klub činilo popularnim u cijeloj državi.

naslov

Morala je doći tek 1981. godina da bi Velež proslavio prvi nacionalni uspjeh u istoriji kluba. Predvođeni kapitenom Enverom Marićem, koji se nakon dvogodišnje avanture u Schalke 04, 1978. vratio u svoj klub, postali su prvi bosansko-hercegovački klub koji je osvojio jugoslovenski kup – Kup Maršala Tita.

Odlazak vodećih igrača iz Veleža, prije ili kasnije, je bio prirodan tok dogadaja. Tehnički iskusne absolvente mostarske Veležove škole, čuvene i izvan Balkana, su konstantno mamili elitni domaći klubovi ili avantura zvana inostranstvo. Tako su Bajević i Vladić, druga dva dijela osovine, propustili istorijsku pobjedu kupa. U to vrijeme oni su svojim mostarskim načinom igre u AEK Atini stvorili status legende i tek nakon osvajanja kupa su se vratili svojoj pravoj ljubavi. Dušan Bajević je rekao u razgovoru kako je tražio da mu se osigura povratak u Mostar u bilo koje doba.  „Kada mi je istekao ugovor u AEK Atini otišao sam kod predsjednika i rekao: Ja idem kući. Time je stvar bila riješena.“

1981. je bila kobna za istoriju Veleža, jer su ovog ljeta klub napustile dvije najsjajnije ličnosti: Vahid Halilhodžić i Blaž Slišković su Hercegovini okrenuli leđa. Napadača Halilhodžića je vuklo u Francusku, gdje je u službi FC Nantesa dva puta bio  najbolji strijelac prvenstva (1983. i 1985.), a 1983. podignuo i šampionski pehar. Veleža je posebno bolio gubitak Sliškovića, jer su s njim izgubili kompletnog fudbalera, kojeg nisu bez razloga nazvali „Maradonom sa Balkana“. Nakon nekog vremena u Hajduka iz Splita, otišao je u Marseille, gdje je na jednog budućeg najboljeg fudbalera svijeta ostavio veliki dojam. “Bio je to Slišković. Iako je ostao samo jednu sezonu kod OM-a, on je kao nijedan drugi igrač uticao na njega.” rekao je Zinedine Zidane u jednom intervjuu 2011. godine.

redarmy

Ali Veležu nikad nije bio problem ispuniti nastale rupe, kao one koje su nastale sa odlaskom Halilhodžića i Sliškovića, sa novim iznimnim talentima. Izgledalo je kao da Veležova škola,  kojoj su zavidjeli na kombinaciji uličnog fudbala i profinjenosti, proizvodi nove talente kao na traci.

Pod vodstvom ponovo ujedinjenog tria BMV stvorili su se uspjeha gladni omladinci kao što su Sead Kajtaz i Semir Tuce, koji u ljeto 1986. ponovo osvajaju Kup Maršala Tita, na vrhuncu svoga stvaranja. Sa klupe ih je predvodio tada mladi trener Dušan Bajević.

„Ovaj 14. maj je danas jedna od mojih najljepših uspomena i možda najveći uspjeh u mojoj karijeri“. Da Bajević ni godinu dana nakon kraja njegove igračke karijere trenira svoj voljeni klub i za njega je došlo iznenada: „Otišao sam na putovanje i dva dana kasnije sam dobio poziv iz predsjedništva. Rekoše da trebam postati šef stručnog štaba. – Ne postavljaj sad nikakva pitanja – dadoše mi do znanja da ćemo sve riješiti. Tek sam raspakovao kofere! Ali predsjednik je imao druge planove sa mnom, a ja mu nikad ne bih protivrijecio.“

Ovo drugo osvajanje kupa dalo je klubu dodatni stimulans, koji je u narednoj sezoni klub doveo do još jednog mjesta za viceprvaka. U zadnjoj utakmici Velež je izgubio svoju prednost nad drugoplasiranim Partizanom, porazom u gostima kod Slobode iz Tuzle, koja je time uspijela obezbjediti opstanak u ligi. Velež je bio, to je očigledno,  Bayer Leverkusen Jugoslavije dugo prije nego što nam je Leverkusen ovaj neologizam i podario.

Samo pet godina nakon toga Velež će početkom rata u Bosni i Hercegovini izgubiti sve sto je imao. Njegov stadion pod Bijelim Brijegom, u zapadnom dijelu grada, je zauzet u aprilu 1992. godine, trofeji kluba su pokradeni, memoari zapaljeni, zaposleni protjerani. Kratko poslije toga je, u Jugoslaviji zabranjeni hrvatski fudbalski klub Zrinjski iz Mostara, zauzeo stadion koji je imao više od 25000 mjesta kao i okolno zemljište. Veležu nije preostalo nista drugo nego bijeg u predgrađe Vrapčići.

Kada vide sliku današnjeg doma svog kluba, bivšim navijačima Veleža udare suze na oči. Na pitanje protjerivanja iz grada klub odlučno odgovara: „Velež Mostar neće odustati od svog prava da igra na stadionu pod Bijelim Brijegom.“

Svakodnevnica kluba je ipak tmurna. Dom u egzilu nije dostojan imenice “stadion”. Izgrađene tribine koje bi trebale obuhvatati oko 7000 gledalaca je sve što je ostalo ovom ponosnom klubu. Stvari koje se za svaki klub iz lokalne lige u Njemačkoj podrazumjevaju, se kod Veleža slave, poput uvođenja struje. 30 godina nakon slavnog popodneva u Beogradu Velež se raduje da pored stadiona dobiva pomoćni teren za trening. Kako je moglo doći tako daleko?

bmv

Dok Vaha Halilhodžić u bosanskim medijima krivicu baca na politiku, koja hoće da proslavi hrvatski narod sa uspješnim fudbalskim klubom, nego da ponosu ove države pomogne da opet stane na svoje noge. Velež krivicu traži kod samih sebe: Klub je 2016. godine faktički bio pred gašenjem. Ova situacija je bila rezultat dvadesetogodišnjeg pogrešnog menadžmenta u klubu. Planovi se nisu ispoštovali, mislilo se od danas do sutra umjesto da se napravi dugoročni plan za novu izgradnju. Bivše uprave kluba su godinama iskorištavali ne samo navijače koji su pomagali, nego i angažman bivših legendi, u svoje svrhe i time izdali povjerenje skoro svakoga.

Ne može se Halilhodžiću, trenutnom selektoru Japana, ni zamjeriti njegovo nepovjerenje. Poznavajući njegovu priču u njegovim riječima se oslikava do kraja života razočaran čovjek. Taj tada mladi trener je doslovno na vlastitoj koži doživio podjelu Mostara u zapadni hrvatski i istocni muslimanski dio. 1992. je u borbi ranjen i smatra se danas kao prvi ranjenik u Mostaru.  Fizički se oporavio već nakon nekoliko mjeseci, ali psihički ožiljci nikad nisu zacijelili .

Tako je Halilhodžić, nakon što je 2014. ispao protiv Njemačke u osmini finala na svjetskom prvenstvu,  te dao ostavku na mjestu selektora Alžira, bio glavni kandidat javnosti kao novi selektor bosanskohercegovačke reprezentacije, na šta je on reagovao sljedećim riječima: „Ja ovu ekipu neću nikad trenirati dokle god za izbor igrača moram konsultirati imama, fratra i popa.“

I na osnovi faktično trajne podjele Mostara i Bosne i Hercegovine, Velež i Veležovci sebe i dalje vide kao klub svih stanovnika ove balkanske države. „Velež nije samo fudbalski klub nego je i simbol grada Mostara i Bosne i Hercegovine. Sa svojim antifašističkim idealima je i način života za čiji se opstanak mora boriti.“

Propast kluba se spriječila pomoću jake povezanosti nove uprave i navijača, a izgubljeno povjerenje se pokušava povratiti pomoću konkretnih dugoročnih planova. „Velež nakon dugog vremena opet stoji na dvije zdrave noge.“, rekao nam je mladi koordinator Fazlija Puzić u ime kluba.

I Dušan Bajević se polako pokazuje optimističnim za budućnost: „Mi svi želimo da se Velež vrati tamo gdje je nekada bio i siguran sam da će trenutna uprava kluba zajedno sa  navijačima i bivšim igračima to i postići.“ Bajević nam je rekao u razgovoru da i pored svoga posla kao generalni direktor AEK-a iz Atine uvijek ima vremena za svoj Velež. „Mostar sada ima svoj mir. Sada samo mora pronaći šarm koji je nekada posjedovao. Ljudi se opet moraju voljeti i respektovati . Da će to jednog dana tako biti u to čvrsto vjerujem.“

Zahvaljujemo se našem Dominiku Sliškoviću na tekstu i njegovoj majci na prevodu.

mujic2

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević, novinar i publicista

(zlatko.serdarevic@gmail.com)

Po ocjeni najeminentnijih fudbalskih stručnjaka sa prostora ex Jugoslavije, najkvalitetniji igrač koji je branio boje Veleža je Muhamed Mujić. Sama činjenica da je on prvi bosanskohercegovački fudbaler koji je nastupio u reprezentaciji Jugoslavije, i za „plave“ odigrao 33 autakmice, nedvojbeno govori da je riječ o vrhunskom asu, s obzirom da je u to vrijeme konkurencija za plavi tim bila izuzetno velika i da su najbolju selekciju sačinjavali igrači iz velikih centara tadašnje države – Beograda, Zagreba i Splita. Za Mujića se vežu zanimljivi i pamtljivi događaji koji se često prepričavaju i time im se produžava trajanje u memorijama generacija.

Nije poznat slučaj sličan onom iz 1966. godine koji se desio na travnjaku podno Bijelog brijega i po svemu zaslužuje da bude zabilježen u najneobičnije pogotke širom planete. Naime, 29. maja 1966. godine u Mostaru se pred 9000 posjetilaca, u okviru prvoligaškog takmičenja sezone 1965/66., Velež sastao sa splitskim Hajdukom. Rođeni su nastupili u sastavu: Fadil Dugalić, Slobodan Primorac, Jovan Račić, Zejnil Selimotić, Nikola Benco, Franjo Džidić, Nusret Ćerkić, Muhamed Glavović, Muhamed Mujić (Ahmed Glavović), Kemal Šestić i Omer Oručević.

Niko nije mogao pretpostaviti da će desiti nešto što će ući u sve knjige sa sadržajem o neobičnim golovima na fudbalskim terenima svijeta. Kod rezultata 0:0, a tekao je 10. minut igre, golman Splićana Vukčević degažirao je snažno loptu nastojeći da igru prenese što dalje od svog gola. Nakon završenog napada igrači Rođenih, a među njima i Mujić, su u tom trenutku krenuli ka drugoj polovini igrališta. Međutim, kako je lopta degažirana u niskom luku, a Mujić se nalazio nedaleko od šenaesterca, pogodila ga je u potiljak, promijenula smjer i u većem luku letjela ka golu Vukčevića. Pošto je golman bio na granici šesnaesterca nije imao vremena vratiti se na gol liniju i lopta je, na zaprepaštenje Splićana, a na zadovoljstvo Rođenih i navijača, ušla u mrežu. Mujić je od siline udarca pao u nesvijest jer je pogođen u potiljak i odmah je na nosilima iznešen sa terena i prebačen u bolnicu. Zamijenuo ga je robusni Ahmed Glavović, brat vrsnog fudbalera Muhameda Glavovića. Kad je u bolnici došao svijesti, saznao je zašto je u bolničkom krevetu, ali mu je isto tako prenesena vijest da je postigao zgoditak. Iako u takvom stanju Mujić je osjetio veliku radost. Velež je tim golom poveo sa 1:0 da bi Kemal Šestić u 71. minuti povećao na 2:0. Konačan rezultat glasio je 2:1 za Velež. U toj sezoni Velež je prijatno iznedio i osvojio treće mjesto iza novosadske Vojvodine (43) i zagrebačkog Dinama, s tim da je osvojio (35) isti broj bodova kao i Dinamo. Na 30 mečeva Rođeni su postigli 48 zgoditaka. Iza Veleža na  petoj poziciji nalazila se Crvena zvezda dok se Partizan morao zadovoljiti sa 11., a Hajduk 13. mjestom. Tek će sedamdesetih godina takav uspjeh povratiti  maestro-trener  Sulejman Rebac stvorivši najbolju generaciju koja je zbog suptilne i produhovljene igre  dobila poetski naziv „Šarmeri s Neretve“.

Mostar, 24.02.2017.

Bosanskohercegovački grad Mostar proživljava komplikovane sportske dane. Historijski klub Velež se ne oporavlja od pada u drugu ligu, a Mostarski Rođeni koriste priliku da povrate naslijeđe kluba.

Energetsko piće, isto ono koje je skrenulo pažnju tamošnjih navijača na nedostatak romantike fudbala u Salzburgu i Lajpcigu, pojavit će se, kao i svake godine na jednom od simbola posljednjeg evropskog rata. Dok Red Bull organizuje skokove u vodu, lokalci za šaku KM-ova ili uz malo sreće eura, skaču sa Starog mosta u Mostaru. Hrvati su ga srušili 9. novembra 1993. godine. Most nije imao veliki strateški značaj, ali je imao najveći mogući simbolički značaj. Ako je Bosna bila Jugoslavija u malom, Mostar je bio savršen primjer suživota naroda. Grad u kojem “si znao ko je ko samo po praznicima koje je slavio“ govori nam Meho Kodro koji je napustio Mostar prije samog početka rata. “Stigao sam u Donosti (San Sebastian) u decembru ’91 i već naredno ljeto nisam se mogao vratiti jer je rat počeo na proljeće. Nisam se mogao vratiti naredne tri godine.“ prisjeća se bivši igrač, između ostalih Real Sociedada i Barcelone. Tokom balkanske apokalipse Neretvom su plutali leševi, istom onom Neretvom koja je bila svjedok žestokog otpora i oslobođenja zemlje predvođenog Titovim partizanima u borbama protiv njemačkih nacista, italijanskih fašista, srpskih četnika i hrvatskih ustaša. Rijeka Neretva postala je besmrtna u čuvenom filmu Bitka na Neretvi, najskupljem filmu jugoslovenske kinematografije. Tu je također još uvijek, neustrašivi čuvar grada, planina Velež. Ovaj naziv se povezuje sa slavenskim bogom vode, magije i podzemlja, a isto ime nosi i najveći fudbalski gubitnik od završetka rata.

magazin

Pad i izgnanstvo

Gledamo golove koji padaju večeras u Ligi šampiona. Real Madrid je pobijedio, Dortmund takođe, City i Lion. Osjećam taj nemir, taj deja-vu, proces koji će trajati do proljeća, a koji nam donosi međunarodni fudbal. „Mi nikad nećemo vidjeti našu ekipu tamo“ govori mi Faruk nakon gledanja utakmice Juve-Sevilla dok mi dodaje pivo iz crvenog frižidera sa velikim logom Mostarskih rođenih, navijača Veleža u čijim sam se prostorijama sastao sa njim, Senadom i Almirom. Njih trojica se sjećaju zlatnog perioda kluba kad je 70-tih i 80-tih godina. Perioda sa igračima kao što su: Dušan Bajević, Vahid Halilhodžić, Sead Kajtaz, Semir Tuce ( Jugoslovenski igrač godine 1986 ) i Blaž Slišković, kada je Velež igrao najbolji fudbal u Jugoslaviji. Mladi Sergej Barbarez i Hasan Salihamidžić nisu ni imali vremena da se proslave u Mostaru.

Danas je Velež predzadnji u drugoj ligi, u polusezoni na čijem je početku prošle godine doveden u pitanje i njegov opstanak. Prethodni UO je raspušten, ali su se Mostarski rođeni mobilizovali i pokrenuli novu dinamičnu direktvu u kojoj vlada sklad. Rođeni, kaže Faruk, broje oko 500 članova, starosne dobi od dva mjeseca do 88 godina i prevodi nam sa bosanskog “Rođeni – Nativos“. Hrvatska opsada i nametanje Herceg-Bosne (koja je zavisila od Zagreba, ali čije je sjedište bilo u Mostaru) sistematizovala je apartheid koji je najskuplje platio Velež, multietnički klub koji je povezivan sa ljevicom i Jugoslavijom. Vojne snage novog poretka u Hercegovini, pomogle su ponovno uspostavljanje Zrinjskog, kluba kojeg su osnovali hrvatski nacionalisti 1905. godine, a koji je bio ugašen u periodu od 1945 do 1992. godine zbog učestvovanja u ligi ustaškog režima za vrijeme nacističke okupacije. Velež je protjeran sa svog stadiona Bijeli brijeg, koji danas pripada Zrinjskom, vodećem klubu domaće lige. Veležovi Rođeni su u izgnanstvu već dvije decenije, 14 kilometara sjeverno od Bijelog brijega, na malom i hladnom stadionu “Vrapčići”. „Izbacivanje sa Bijelog brijega je najveći poraz Veleža u njegovoj historiji. Da se Velež vrati na svoj stadion, došlo bi do pomirenja.“ rekao nam je ranije Kodro, posljednja zvijezda ovog kluba. Sa njim se slažu i trojica članova Rođenih i ističu „Mi smo najveći gubitnici u jugoslovenskom ratu“. Za njih je, pored povratka u prvu ligu, od krucijalnog značaja održati ono što predstavlja ovaj klub. Almir nam pokazuje grb kluba i skraćenicu RSD – Radničko sportsko društvo.

sastarim

O politici na Balkanu ne govore samo ovi simboli ili petokraka, crvena zvijezda koja se nalazi i na grbu Veleža koju su društvene mase povratile 2005. godine. Ne govorimo samo o eksplicitnim zastavama, himnama, vjerskim praznicima, pjesmicama sa stadiona – bosansku reprezentaciju prati i sjećanje na masakr u Srebrenici, o čemu najbolje govori posljednji susret sa „ortodoksnom“ Grčkom u Atini. Ovdje čak i kuhinja podsjeća na društvena obilježja. Bosanski lonac, jelo od teletine, krompira, mrkve i povrća, često se koristi kao sinonim za prijeratni etnički miks. U Mostaru, kao i u cijeloj Bosni, široko zastupljeni burek, tijesto punjeno mesom, sirom ili špinatom koji se služi za doručak uz čašu jogurta ili se jede kao fast-food, također je postao simbolom pred početak rata. Tačnije, u nacionalističkim krugovima u Sloveniji prije osamostaljivanja, pridjev “burek” je korišten kao ksenofobni sinonim za imigrante sa juga zemlje, tačnije Bosance i Albance. 1990. godine u Ljubljani je osvanuo više nego jasan grafit: „Burek? Nein, danke!“ na njemačkom kao protuotrov orijentalnoj zaostalosti. Naravno i ćevapi su korišteni u istom kontekstu. Mljeveno meso sa lukom, specijalitet koji se služi i u Beogradu u najluksuznijim restoranima povezuje se sa  glumcem Batom Živojinovićem poznatom po svojim ulogama u partizanskim filmovima od kojih je najpoznatiji „Valter brani Sarajevo“. Veliki broj staraca prolazi Mostarom u parovima ili u grupama ispred turske kafane sa pogledima u bezdan. Nema potrebe da govore. Zidovi sve govore. Svi zidovi u centru grada pripadaju Veležu, njegovoj grupi navijača Red Army. „Jedan klub jedan grad“ jedan je od natpisa. Nema ni traga od svemoćnog Zrinjskog. Odjekuju ezani sa minareta, a neproporcijalni toranj koji se izdiže visoko u nebo pripada franjevačkoj crkvi Svetog Petra i Pavla. Ova crkva je bila oštećena tokom rata, a hrvatske vlasti su je rekonstruisale 2000. godine. Sa 107m visine ne samo da je najvisočija crkva na Balkanu, već i u cijeloj jugoistočnoj Evropi. U njenoj pozadini na brdu Hum nalazi se 33 metra visok krst koji se vidi iz bilo kojeg dijela grada Mostara, grada čiju upravu čine predstavnici HDZ-a, političke stranke koju je osnovao Franjo Tuđman kako bi predvodio osamostaljivanje hrvata od Beograda.

Super fudbal u vječnom stanju pripravnosti

Sa Amerom i Adnanom se nalazim u Yu-caffe, u Sarajevu koji nije prijestonica Jugoslavije, ali po svemu bi to mogao biti. Dvojica Rođenih, jedan Sarajlija i jedan Mostarac koji je u prijestonicu došao zbog posla, sa osmijehom mi pokazuju dekoracije kafića u kojem sve osim naših mobitela i utakmice između Čelzija i Liverpula koja se prenosi na TV, datira iz 1987. godine ili ranije. Te 1987. godine, sjeća se Amer, minuta ih je dijelila od osvajanja lige. Samo jedan fatalan poraz od Slobode iz Tuzle odlučio je da Vardar iz Skopja odnese trofej, koji je savez kasnije zbog nepravilnosti dodijelio Partizanu. Amer je bio prisutan među 20 000 obožavaoca koji su bili u Beogradu na finalu kupa Maršala Tita 1981. godine, kojeg je Velež ovaj put osvojio.

sadortmundom

Tito više nije bio živ. „Kad su objavili njegovu smrt, ljudi su padali u nesvjest po ulicama“ prisjeća se Amer i nastavlja „Mi smo bili najzabavnija ekipa, ekipa sa ulice. Igrali smo super fudbal“. U posljednjem velikom sastavu Veleža, igrali su i velikani poznati i u  španskom fudbalu: uz Kodru su bili Ivica Barbarić (Burgos, Racing, Badajoz i Almeria), Anel Karabeg (Burgos i Eibar), Peđa Jurić (Burgos, Marbella i Merida) i Vlado Gudelj (Celta i Compostela). Za vrijeme rata Adnan je bio dječak i danas se sa gorčinom prisjeća uprave Zrinjskog kako uništava partizanske spomenike podignute na stadionu kao počast svim Veležovcima koji su poginuli u antifaštističkoj borbi. Ne nedostaje mu kaže u Sarajevu Veleža, jer ih tu živi i više nego dovoljno, ali nedostaje opuštenih karaktera, šaljivdžija, mediteranskog duha kojeg fali Sarajevu, u kojem mirno živi nedaleko od kafića gdje smo se našli. Nalazimo se u dijelu grada koji se zove Ilidža koji je tokom rata jako stradao zbog blizine vojnih jedinica Republike Srpske na čelu sa Karadžićem i Mladićem. Adnan pokazuje na Amera: „On je bio prvi zarobljenik ovdje na Ilidži“. „Velež je bio osuđen na smrt prije dolaska nove uprave“ nastavlja. Danas, obojica kao članovi Rođenih, pomažu klubu u nastojanjima da nabave nove autobuse, novi umjetni travnjak ili trening opremu za niže kategorije. Vršili su pritisak na izvođače radova na izgradnji novog pomoćnog stadiona, brinuli se da niko ne ostane bez ulaznice ili prevoza, takoreći prilike da prati svaku utakmicu.

Nedavno je lice nepoznato klubu bacilo molotovljev koktel i tako izazvao požar u kojem je stradao vešeraj na stadionu Vrapčići. Odgovor Udruženja je bio trenutačan: jedan od fanova kluba koji trenutno živi u Holandiji, odmah je posredstvom Udruženja poslao četiri perilice i dvije sušilice. Ne predaju se ni kad je u pitanju proljetni dio lige. Sa novim trenerom, bivšim igračem Ibrom Rahimićem, nadaju se da će se što prije vratiti u prvu ligu. „Iako nije toliko bitno gdje igramo, koliko koncept, ideja Veleža“ uvjerava nas Adnan dok sjedi okružen posterima Safeta Sušića, mitske lokalne grupe Zabranjeno pušenje u kojoj je jedno vrijeme Emir Kusturica svirao bas tokom 80-tih godina, te ostalih uspomena poput Vučka – maskote olimpijade u Sarajevu 1984. i prijeratnih registarskih tablica Beograda, Ljubljane, Podgorice i Zagreba.

Lako bi bilo pomisliti da ova nostalgija koja nas okružuje, ovo beznađe koje nas opija, povezuje ljude iz Rođenih sa njihovim klubom, ali to ne bi bilo pravedno. Ideja Veleža o kojem Adnan govori tjera na djela. Kao neki savršeni društveni motor transformiše magnetizam jednog nepodmitljivog osjećaja u elektricitet. U materiju. Čistu, balkansku, crvenu.