Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)   

Vrsni  i ugledni zagrebački sportski novinar Zvonimir Magdić u Sportskim novostima 13.07.1983. godine, povodom oproštaja Duška Bajevića, napisao je izvrstan tekst pod naslovom “Ugasila se Aladinova svjetiljka”. Niko od novinarskih pera do tada nije sa toliko emocija i pohvala napisao ni sličnu pohvalu “Princu iz Mostara” kao Magdić. Njegovo slovo o proslavljenom internacionalcu Bajeviću doima se poput najljepšeg  sportskog eseja ili ode jednoj ličnosti koja je plijenila gracioznošću, elegancijom, prefinjenim potezima i suptilnošću. Uz sve to gospodstvenim ponašanjem i uglađenošću kakave se rijetko viđaju. Bajević je plijenio jednako tifoze Veleža kao i navijače drugih klubova te fudbalske stručnjake širom tadašnje države. Poput gazele osvajao je teren ostavljajući protivnike iza sebe bez duela, a u šenaestercu je bio neprikosnoveni gospodar. Njegovi poštovaoci su primjetili da bi uvijek nakon postignutog gola popravljao svoju frizuru i rijetko bi kad pokazivao veliko ushićenje nakon postignutog gola jer je smatrao da je normalno, da kao centarfor postiže zgoditke. U svemu je imao takta i mjere, a prema protivnicima je bio veoma fer i korektan.

Svoj tekst Zvonimir Magdić počinje ovako: “Prinčevima bijelih ruku, plava oka, odzvonilo je hemingvejsko zvono. Kome? Da tebi. I tebi neretljanski prinče. Tebi Bajeviću. Nisi skinuo kopačke, nisi ih digao iznad glave, nisi prozvao stručnjake, nisi dreknuo: „Ja odlazim, sad vi igrajte!“ Bajeviću ja sam s tobom izgubio Aladinovu svjetiljku. Nema više starog dobrog duha, nema tvoje igre, nema tvojih poteza, nema slavoluka, nema pjesama, nema vatrometa. Vidio sam tvoj adio, tvoje pete, tvoj „dupljak“, tvoju igru svezanih očiju s Vladićem, tvoju rafiniranost i pribranost, tvoj korak, ideju, tvoj gol. Vidio sam i onaj, petom. Ušao si s njime u antologiju nezaboravnih golova. Oduševio me je tvoj nogomet „odozgo“. Lak, pun Mozarta, nokturna, tvojih mostarskih mostova. Slike Sefićeve Emine, zelena Neretva, miris borova na Bijelom Brijegu, nogomet za stolove atenskih bogova. Ovako je igrao, prije pola vijeka, bečki čarobnjak Sindi Sindelar na lijepom plavom Dunavu, ovako danas igra doc. med. visoki krakati Socrates.” .

Magdić je kao iskusni novinar,  proniknuvši u sve karakteristike Duškove igre, doživljavajući ga kao specifičnost  i unikum, uspio napisati poetičan tekst koji plijeni čitaoca bez obzira za koji klub je vezan. Toliko objektivnosti, poštenog i profesionalnog odnosa teško je pronaći u našem sportskom novinarstvu.

(Nastaviće se)     

Te 2005. godine smo išli na foru treća sreća i stvarno je upalilo. Te godine smo se iskoprcali iz blata zvanog Prva Liga FBiH, ali evo opet smo u njemu, je… ga, nadam se još samo jednu godinu. Helem neise, u 8. kolu te 2005. smo gostovali u Gabeli, u izobilju sela i kasaba federalne lige, baš ta Gabela mi je bila nako mrska, jer nije bilo tribine, a nas bi tu vazda bilo puno. Pa bi nas samo mali dio imao privilegiju da gleda Rođene na terenu, tj. oni koji bi se prvi dočepali ograde, a ostali bi čekali milost da im neko od raje ustupi svoje mjesto ili bi samo forcali i zaj.. se. To jesenje jutro je mirisalo na ljeto, Mostarom je vladala euforija, gazili smo sve redom, starim gradom se orila pjesma “hoćemo 8 od 8”. Pred “Fjakom” puno, pred Tinom gori, a Tabhana “nemaš gdje sjest”. Jedini problem tog dana je bio kome ćeš se od starije raje “uvaliti” u auto. Ispred Ruže se hvatalo to jedno prazno mjesto. Kad smo se svi potrpali nekako, krenuli smo u koloni, koloni kojoj nije bilo kraja. Krenuli smo ka gostovanju gdje smo već 2 puta bili, jednom nas naš Tino zavio u crno, drugi put smo mislim “isčupali” bod, a sad smo išli po pobjedu, osmu u sezoni!
Dole nas je docekao uobičajeni folklor, nacionalizam, ustašluk, čoban na megafonu, “tomson”, defile transparenata od BBB, Torcide i naših kona koje su tih godina bile u nastajanju. Nekako nam je godra bilo vidjeti taj folklor, jer smo znali da nas sve ista ljubav spaja, a da njih sve ista mržnja spaja.
Tekma je počela i sve je bilo na pjesmi do poluvremena, dok našu dvojicu koja su otišla po pivu, nisu napali noževima, a još smo gubili sa 1:0, uslijedila je naša ekspresna reakcija. Brnjaš sa megafonom je urlao “policija urgiraj, pobiše nas po selu”.
Sve se nekako smirilo kada su Rođeni opet istrčali na teren, na kojem su napravili preokret i nas bacili u delirijum, a njih u očaj. Krećemo nazad i tu nas opet ujedinjeni seljoberi napadaju, ovaj put kamenicama. Brzo se organizujemo, ostavljamo samo vozače u autima, a svi ostali pored auta kako bi branili i nas i auta. Svaki njihov pokušaj bio on iz kukuruza, iza kuće, sa njive, je razbijen i dotučen.
Al vrhunac je bio kad je neki stariji ujkan uzvalio pušku ili kalaš, srećom nakon brze intervencije njegove žene pa onda tek policije, spriječena je velika tragedija. Brnjaši nam postavljaju barikade, auta na sred ulice. Jedno od tih auta će sutra u Slobodnoj Dalmaciji završiti na “prići” da je neka jadna bakica iz Metkovića došla kod rodbine s tim autom, a da su joj ga huligani prevrnuli. Joj koliko smo se samo smijali lažima “tiska” iz susjedne RH. Helem mi se probišmo do magistrale i kontajući da smo s brnjašima završili i krećemo ka Mostaru, ali opet nije bilo gotovo. Ovaj put nas dočekuje brnjaš ispred svoga objekta uz magistralu i gađa nas kamenicama. Dan danas se pitam šta je mislio postići gađanjem kolone od stotine auta. Naravno “tisak” to nije naveo, već je opet šagoljski napisao da smo mi “muhajem” stali i napali tog brnjaša, jer je eto on nekad bio neki k… u Gabeli. Ne bi da je Manchester, a ne ta selendra. Na kraju došli smo u svoj Mostar sa nova tri boda, prepravili pjesmu sa “hoćemo 8 od 8” na “8 od 8, je..te 8 od 8”. Odjekivala je Mostarom do sitnih sati…

Gospodine Slišković,

Počinjemo naše obraćanje vama sa ovakvim naslovom jer nema smisla da vas oslovljavamo sa nadimkom koji ste zaradili na našim mostarskim ulicama, jer ste se sudeći po vašem zadnjem intervjuu odrekli onog Mostara koji vam ga je dao.

Odrekli ste ga se onog momenta kada ste se upustili u raspravu da li je Velež bošnjački klub ili ne, kao da do sada već svima nije to jasno. Vama kao do juče (još uvijek) legendi našeg Veleža se nije smjelo desiti da u istu rečenicu stavljate ta dva pojma, što je samo po sebi sramotno sa vaše strane pogotovo imajući u vidu posao koji trenutno obavljate.

Što se tiče drugog dijela u kojem tvrdite da volite Velež, ali eto Zrinjski volite više, ne možemo se oteti utisku da je ova izjava jednako humoristična kao vaš pokušaj konverzacije na engleskom jeziku. Simpatije prema klubu koji predstavlja običnog čovjeka, radnika, humanizam, žrtvu i ponos, a u isto vrijeme nešto veće simpatije prema klubu koji uzimajući u obzir naziv HŠK ekskluzivno predstavlja samo jednu etničku grupu i pri tome se ni trunke ne stidi svojih nastupa u Prvenstvu NDH i čiji navijači uz redovno veličanje fašizma ruše spomenilke ovog grada, morate priznati da nema apsolutno nikakvog smisla. Smatramo da nema potrebe za ovakvim izljevima “ljubavi” jer Velež ima i više nego dovoljno onih koji ga istinski vole, a nisu u posljednjim decenijama odustali od onoga što ih je ovaj grad i njihovi roditelji naučili. Upravo tako, ne samo da ste ukaljali svoje ime i prezime, nego ste pljunuli na sve one vrijednosti koje su vas roditelji pokušavali naučiti, a svi znamo koje su to.

Vama kao treneru i klubu na čijoj klupi sjedite i koji volite želimo čestitati naslov državnog šampiona. Sigurni smo da u vašem novom klubu ima dovoljno prostora u vitrinama i za ovaj osvojeni pehar, nakon što su svi Veležovi izbačeni na smeće onog momenta kada su ti koje sada volite odlučili da našeg kluba ne treba više da bude. Od srca vam želimo da svaki sljedeći put kada izađete na teren pod Bijelim Brijegom zamislite sliku sabirnog logora gdje su između ostalog zarobljeni bili i članovi familija onih koji su sa vama nekada dijelili svlačionicu, od strane onih koji su vaš novi voljeni klub opet osnovali i danas za njega navijaju.

Mi kao navijači i simpatizeri okupljeni u UGMR vas molimo da naš klub više ne spominjete u medijskim ili bilo kakvim istupima. Istorija se ne može izbrisati, ali u ovakvim situacijama bilo bi lijepo izbrisati da ste ikada nosili sveti crveni dres.

Želimo vam sve najbolje u privatnom i sportskom životu. Mostar u srcu, Velež do groba.

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Na osnovu svih pokazatelja koje je postigao na terenu i u privatnom životu, bez dvoumljenja se može konstatovati da je Duško Bajević, kao predvodnik novije najuspješnije generacije u istoriji kluba, predstavljao najelitnije ime i uzor u svakom pogledu. Postao je enigma za sve odbrane, bilo da je riječ o protivnicima Veleža u najelitnijem saveznom takmičenju na nivou Jugoslavije ili na internacionalnom planu kada je nastupao za reprezentaciju tadašnje države. Zbog svoje virtuoznosti,  poštenja, fer i korektne igre, gospodskog  ponašanja na terenu i  uopšte u životu, bio je izuzetno cijenjen, poštovan i voljen među svojim kolegama, navijačima, fudbalskim stručnjacima, ali i među protivnicima. Mostarci su ga nazvali „Bijela perla“, „Princ s Neretve“, „Džentlemen u kopačkama“. Bio je toliko obljubljen da su ga navijači često sa terena iznosili na rukama, o njemu su pjesme ispjevane. Imponovala je njegova elegancija, sjajan šut glavom i nepogriješivost u protivničkom šesnaestercu. Toliko je shvatao namjere tananog virtuoza Franje Vladića da su postali nerazdvojan dvojac, dopunjavali se i harmonično podizali nivo igre na onaj stepen koji je Veležu donio epitet i naziv „Šarmeri s Nereve“. Poznati beogradski novinar Ljuba Vukadinović je između ostalog napisao za Bajevića i ovo: „Bajević dribla kao i svi ostali igrači , ali to čini još ljepše. Bajević postiže golove kao i ostali, ali to čini još elegantnije.“

Jedne prilike se povjerio novinaru obrazlažući mišljenje  o ulozi navijača: „Pomagali su mi i onda kada bi me spopadala malodušnost, tješili u porazima koje sam teško primao. Zato mi se ocjene navijača o uspješnosti moje karijere čine najmjerodavnijim.“

Pored niza kvaliteta koji ga čine specifičnom pojavom, posebno je bila akcentirana njegova vjernost Veležu koja u današnje vrijeme, kada tek stasali fudbaleri samo razmišljaju o odlasku iz matičnog kluba zvuči gotovo nestvarno. Naime, klubovi velike četvorke Crvena zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo su nastojali svim raspoloživim sredstvima da ga vrbuju, ali sve ponude je odbijao. Nije mogao bez Veleža i svog Mostara, a odlazak je smatrao izdajom ne samo grada nego i svojih principa. Malo je poznato da je Duško Bajević nosio bijeli dres Hajduka. Istina to je bilo na prijateljskim utakmicama, ali i takvi potezi su predstavljali pokušaj da se vrbuje.

Slično se dešavalo i Muhamedu Mujiću koji je nastupao u dresu beogradske Crvene zvezde na turneji po Sjedinjenim američkim državama. Fudbalski as, prefinjeni golgeter Bajević ili Mišo, kako su ga od milja nazivali, počeo je u Veležu sa svojih petnaest godina kao talentovani golman. Tri godine kasnije on je prvotimac na mjestu centrafora na kome je završio izuzetno uspješnu karijeru koja je trajala 15 godina. Za to vrijeme odigrao je 568 utakmica, postigao je 468 golova od čega 170 na prvenstvenim utakmicama. Navodimo još neke statističke podatke jer najupečatljivije govore o njegovoj izuzetnoj efikasnosti. Postigao je pet golova na dvije utakmice sa Mariborom kojeg je Velež rezultatski deklasirao sa rezultatima 5:1(1968.) i 6:2 (1972.). Protiv Olimpije (1968.) je postigao četiri zgoditka. Na Februarskim turnirima njegovo ime na listi strijelaca nalazi se na čelnoj poziciji sa 22 gola. Tokom devet prvoligaških takmičarskih sezona nosio je epitet najefikasnijeg golgetera Veleža. Het trik postigao je na utakmici sa splitskim Hajdukom 1974. godine kada je Velež nanio težak poraz Bilim 5:0. Bajević je nosilac Plakete grada Mostara čime mu je odata velika počast za afirmaciju ne samo Veleža nego i grada Mostara. A Duško je zaista na najljepši način promovisao Mostar i svugdje je dočekivan sa velikim uvažavanjem. Niti jedan drugi fudbaler u Jugoslaviji nije proglašen „Gospodinom u kopačkama“, kao što je to pošlo za rukom  Bajeviću – Princu s Neretve.

(Nastaviće se)

Navalna petorka Veleža iz kvalifikacija za Prvu saveznu ligu: S. Selimotić, Hudarin, Rebac, Hrvić, Mujić

   Navalna petorka Veleža iz kvalifikacija za Prvu saveznu ligu:                   S. Selimotić, Hudarin, Rebac, Hrvić, Mujić

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

U Drugoj saveznoj ligi Velež se takmičio od 11.3. do 4.11.1951. godine da bi u martu naredne 1952. započeo kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu. Rođeni su furiozno krenuli  i već u susretu sa Lišticom na njenom terenu zabilježili zaista ubjedljivu pobjedu. Naime porazili su je  sa deset zgoditaka, pri čemu izvrsni golman Veleža Žarko Barbarić nije imao prilike pogledati niti jednu loptu u svojoj mreži. I na sljedećoj utakmici na domaćem terenu sa Troglavom iz Livna, Veležova navala  u sastavu  Hamdija Zeko Ćemalović, Muhamed Hamić Mujić, Vlado Pinda Zelenika, Haldun Leo Hrvić i Slavko Hudarin je odlično funkcionisala. Osam golova u mreži Livnjaka jasno je oslikavao odnos snaga na terenu. U Mostaru je ponovo Lištica primila tuce golova. Ovaj put Rođeni su 13 puta zatresli  gostujuću mrežu, a Barbarić je ponovo ostao nesavladiv. Seriju uspjeha Velež je ispisivao do kraja takmičenja i redom su deklasirani Troglav (Livno), Leotar (Trebinje)  i Bosna (Sarajevo), kako u gostima tako i na domaćem terenu. U finalnim  utakmicama za prvaka Republike Velež je pokazao najveće domete i plasirao se u prvoligaško jato u kome je nastupao od 31.08.1952. do 30.6.1953., ali nije sakupio dovoljan broj bodova za opstanak u najboljem jatu. U takmičarskoj 1953/54. godini Velež je nastupao u Drugoj saveznoj ligi.

Nesvakidašnji slučaj

Na utakmici sa Lovčenom koja je odigrana  7.11.1954. godine u Cetinju desio se zaista nesvakidašnji slučaj. Naime, u to vrijeme mreže su bile napravljene od žice tako da nisu mogle amortizovati jake udarce kao današnje od konopa. Velež je već u 15. minuti postigao gol preko raspoloženog Vlade Pinde Zelenike. Jednu akciju pratio je Zelenika i iz velike daljine šutirao je prema protivničkom golmanu. Udarac je bio toliko silovit da je lopta ušla u mrežu (čeličnu) i odbila se u polje. Kako sudija zbog oštrog i rezantnog udarca nije mogao pratiti putanju lopte vidio ju je ponovo u terenu i nije se čula pištaljka. Regularni gol nije priznat bez obzira na ubjeđivanje igrača Veleža. Ipak, Nazif Ćišić je ubrzo postigao drugi, a Leo Haldun Hrvić treći zgoditak i uknjižena su dva dragocjena boda za povratak u elitno jato. Velež je tada nastupio u sastavu: Gordan Irović, Neđo Ćubela, Dušan Rukavina, Vlado Guk Slišković, Toni Bolfek, Salko Selimotić, Zejnil  Zeko Selimotić, Vlado Pinda Zelenika, Muhamed Hamić Mujić, Haldun Leo Hrvić i Nazif Ćiško Ćišić. Nazif Ćišić je jedini živi igrač Veleža koji je igrao u generaciji koja je Velež uvela u Prvu saveznu ligu. Nastupio je na 12 utakmica i postigao tri gola. U takmičarskoj 1955/56. godini Velež je u Prvoj saveznoj ligi sa najdužim stažom zajedno sa velikom četvorkom Crvenom zvezdom, Dinamom, Hajdukom i Partizanom. Tu dugu tradiciju osim Veleža nije postigao niti jedan drugi klub iz Bosne i Hercegovine. Po tome Velež je unikatan, jednako kao po broju reprezentativaca i najboljih fudbalera u Jugoslaviji na zvaničnim izborima.

Kad se Velež ponovo dokopao najelitnijeg fudbalskog društva u Jugoslaviji, prema pričanju Nazifa Ćiška Ćišića, njegov kolega Mensur Peko Dilberović je izjavio novinarima: “Nikada više Velež neće ispasti iz Prve savezne lige.” Njegova prognoza, na zadovoljstvo svih Mostaraca, i ne samo njih nego i simpatizera i prijatelja kluba iz cijele zemlje, se zaista i obistinila.

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

(UG Mostarski Rođeni ekskluzivno prvi donosi ove podatke koji do sada nisu nigdje objavljivani i plod su dugogodišnjeg istraživanja autora u arhivima Beograda, Zagreba, Mostara i Sarajeva.)

Nakon što je postao prvak Hercegovine, prvu kvalifikacionu utakmicu za prvenstvo Sarajevskog nogometnog podsaveza Velež je odigrao 8.maja 1938. godine. Na stadionu JSK sastali su se prvak Bosne, Željezara iz Zenice i FK Velež. Izvještaji pokazuju da se na stadionu (sve do posljednjeg rata ovaj stadion se nazivao Staro Veležovo igralište, op. aut.) okupio veliki broj gledalaca jer je u pitanju bio dalji plasman Veleža za najviši rang takmičenja. Fudbaleri oba tima dali su maksimum od sebe tako da je „dominirala oštrina i brzina“. Izvještač je zapisao kako su gosti igrali visokim loptama ne praveći kominacije i pasove tako da gledaoci nisu imali prilike gledati lijep fudbal. Kao glavnu karakteristiku njihove igre istakao je oštrinu i fizičku spremnost. Navalni igrač Rade Šuman, koji se i ovog puta pokazao kao dobar dribler, najviše je pokazao. Kod Rođenih  još su se istakla oba beka i Terzić, na mjestu centarhalfa. Golove za Velež postigli su Rade Šuman dva i Hilmija Trebović jedan. Velež je, u nesretnim okolnostima, primio autogol od strane Milana Barbareza i utakmica je završena rezultatom 3:1 za Velež tako da se u revanš susretu u Zenici mogao očekivati pozitivan rezultat.

Finalna utakmica za prvenstvo Bosne i Hercegovine zakazana je za narednu nedelju (15.05.1938.) u Zenici. Zanimljivo je da su karte u Zenici pored blagajne na stadionu distribuirali vlasnici trgovačke, krojačke i brijačke radnje. Vladalo je nezapamčeno interesovanje jer je u pitanju bila odluka o prvaku provincije Sarajevskog nogometnog podsaveza.

U međuvremenu je javljeno da je  Aziz Kalajdžić, igrač koji u Veležu nije nastupao preko godinu dana, stekao pravo nastupa za Građanski iz Zenice. S druge strane za Velež je ugovor potpisao Hasan Ćerkić iz SK Tuzla.

Nije nam poznat rezultat utakmice u Zenici između Željezare i Veleža, ali nas drugi susret upućuje na zaključak da je Velež tu prepreku savladao. Već naredne nedelje (22.05.1939.) u Mostaru su se sastali domaći Velež i SAŠK (Sarajevski športski klub) u borbi za prvaka Sarajevskog nogometnog podsaveza. Nažalost, zbog napada publike na sudiju utakmica je prekinuta. U tridesetoj minuti SAŠK je poveo, da bi u 25. minuti drugog poluvremena golom Hilmije Trebovića Velež izjednačio. Kako je drugi vodeći gol za SAŠK postignut iz ofsajda, zbog nereda utakmica je prekinuta. U novinama se pojavio tekst s naslovom „U Mostaru bi trebalo zabraniti odigravanje utakmica“, bez komentara na ispravnost sudijske odluke. Očito da je sarajevska štampa bila naklonjena sarajevskom klubu. Zakazan je sudijski sastanak na kome se raspravljalo šta dalje uraditi. Odlučeno je da se prekinuta utakmica nastavi u Sarajevu prije podne na stadionu Slavije kao neutralnom terenu, premda stoji činjenica da bilo koji stadion u Sarajevu ide na ruku domaćinima.

SAŠK je objavio poseban kominike povodom ovih događaja, a s druge strane novinari preko štampe poručuju „Mostarskim klubovima treba omogućiti da dođu do propisnog igrališta”. Vjerovatno se aludiralo na nepostojanje fizičkih prepreka za publiku. Velež je dao pristanak za nastavak utakmice na stadionu na Kovačićima prije revanš utakmice sa istim protivnikom. Odlučeno je da se utakmica zbog dugog putovanja igrača Veleža odigra u 16 sati. Izvještač zaključuje: „Veležovci će dati sve od sebe da u našem gradu pokažu ne samo svoje fudbalsko znanje nego i da im se ispuni toliko očekivani san, to jest da osvoje prvenstvo podsaveza i na taj način da se plasiraju u kvalifikaciono takmičenje za nacionalnu ligu. Najavljeno je da će Rođeni nastupiti u sastavu: Jaše Šantić, Safet Džinović, Milan Barbarez, Ilija Terzić, Aziz Aza Kalajdžić, Meha Trbonja, Fejić, Hilmija Trebović, Haldun Leo Hrvić, Muharem Ćemal i Kemal Arpadžić. Za najboljeg pojedinca u Veležu kotirao je Rade Šuman, tehničar i dobar dribler. Utakmicu je sudio mostarski sudija Oborina. Utakmica je završena rezultatom 2:0 za SAŠK čime je SAŠK postao prvak SNP-a. Podsjetimo da je SAŠK u sezoni 1937/38. osvojio dvije titule –  naslov prvaka Sarajeva i prvaka SNP-a. U sezoni 1938/39. odlučeno je da se poveća broj klubova u nacionalnoj ligi na dvanaest.

Lijep primjer saradnje mostarskih fudbalskih klubova očituje se i kroz sljedeći primjer. Za gostovanje JSK (Mostar) u Sarajevu ovaj klub je pojačan igračima Veleža i Zrinjskog. Ustvari po sastavu to je bila reprezentacija Mostara, a nedostajali su još samo i predstasvnici SK Vardar (Mostar).

U cilju propagiranja olimpijske ideje, odlukom Jugoslovenskog Olimpijskog Odbora, sa kojim se saglasilo i Ministarstvo za fizičko vaspitanje naroda, na dan 19.06.1938. u svim mjestima su se održala takmičenja u okviru Olimpijskog dana.

Iako je JSK, pojačan sa igračima Veleža i Zrinjskog, otputovao u Sarajevo,  ovakva kombinacija nije predstavljala prepreku za Slaviju (Sarajevo). Sarajlije su trijumfovale i konačan rezultat je glasio 7:1 za domaćine. Mostarci su nastupili u sastavu: Šantić (Velež), Simić (JSK), Šestić (JSK), Šarac (Zrinjski), Mandelbaum (JSK), Radulović (JSK), Lakišić (JSK), Ćurković (JSK), Šuman (Velež), Petrović (JSK), Galanos (JSK).

Za Velež su registrovani: Kemal Alajbegović, Smail Bubić, Mugdim Vukotić i Hasan Momić zvani Širle.

FK Velež 1934. godine

FK Velež 1934. godine

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Prije Drugog svjestkog rata u Mostaru je postojala gradska liga u kojoj su se takmičili RSK Velež, SK Vardar, HŠK Zrinjski i JSK (Jugoslovenski sportski klub). Rivalitet na terenu je postojao, ali odnosi između klubova su bili na visokom nivou i na utakmicama nije bilo nikakvih nereda jer je publika bodrila svoje ljubimce bez namjere da bilo koga uvrijedi ili omalovaži. Tridesetih godina XX. vijeka Velež je stekao zavidnu reputaciju i sve više postajao najuspješniji na terenu.
Proljetni dio prvenstva takmičarske 1933/34. godine na nivou grada započeo je 20. maja susretom između RSK Velež i HŠK Zrinjski. Rođeni su nastupili bez standardnog bekovskog para Safa Džinović- Hamid Kalajdžić što je predstavljalo hendikep. Ipak Velež je zabilježio minimalnu pobjedu savladavši HŠK Zrinjski rezultatom 1:0. Novi bodovi su ga primakli čelnom mjestu tabele i svi su pretpostavljali da će i ovog puta njihovi ljubimci zakucati na vrata Prve lige. Naredni protivnik je bio SK Vardar u kome su nastupala vojna lica sa aerodroma, piloti, oficiri i pomoćno osoblje. Mostarci su ih prozvali „Avijatičari“ jer je aerodrom popularno nazivan Avijatika. Pobjedom nad Vardarom od 2:0 Velež je uspio sakupiti maksimalnih deset bodova pred odlučujuću utakmicu sa JSK, vrlo nezgodnim protivnikom koji je u svojim redovima imao izvrsnih fudbalera i redovno je predstavljao tvrd orah za Rođene. Zbog važnosti ove utakmice delegiran je sudija iz Sarajeva premda su sve dotadašnje susrete vodili domaći suci. JSK je imao dva boda manje od Veleža. Preokret na tebeli mogao je nastati jedino u slučaju uvjerljive pobjede JSK jer bi u tom slučaju gol razlika bila odlučujuća za konačnu poziciju na tabeli gradske lige. To se ipak nije desilo. Velež je pred 1200 gledalaca, u odlučujućoj utakmici, poražen sa minimalnim rezultatom 0:1, ali s obzirom na bolju gol razliku ostao je na čelu tabele i time stekao pravo za dalje takmičenje.
Desilo se ono što vrlo ilustrativno pokazuje čvrstu vezu između navijača i kluba. Simpatizeri i navijači Veleža u oduševljenju i silnoj radosti iznijeli su na rukama svoje ljubimce jer ih ni ovaj put nisu iznevjerili. Uostalom osvajanje prvog mjesta u gradskoj ligi podgrijavalo je nadu da će u trećem pokušaju uspjeti osvojiti titulu prvaka provincije. Ovakav uspjeh Velež je zabilježio u dva navrata -1929. i 1930. godine.
U eliminacionom takmičenju druge grupe u kojoj su razigravali čapljinski Uskok i Jugoslavija, te trebinjski Leotar, sve je bilo neizvjesno. Konačna odluka o prvaku Hercegovine trebalo je da se desi nakon odmjeravanja snaga najboljih u ove dvije grupe. Prvi meč između čapljinskog Uskoka i Veleža odigran je 1. augusta u Čapljini. Sve do sredine drugog poluvremena Velež je ubjedljivo vodio sa 2:0 držeći igru u svojim rukama. Ipak zbog popuštanja koncentracije susret je završen neriješeno 2:2. Revanš u Mostaru, kojeg je vodio sarajevski sudija Cvijetić, donio je Čapljincima pravu katastrofu. Ispraćeni su sa pravim tucetom od 6 golova u mreži, čime je Velež prvi put stekao titulu pravaka Hercegovine. Ovim mu se otvorio put za dalje takmičenje na nivo Sarajevskog podsaveza.
U to vrijeme za Rođene su nastupali: Jaše Šantić, Hamid Kalajdžić, Milan Ivetić, Mile Pavić, Mihajlo Đurić, Milan Barbarez, Ibrahim Gagić, Rade Šuman, Ilija Terzić, Mišo Todorović, Muharem Ćemal, Damjan Lojpur, Oskar Mandelbaum, Aziz Kalajdžić, Milan Kalajdžić, Aziz Kalajdžić…
Do maja 1934. godine za Velež su verifikovani: Hilmija Pala, Simon Benić, Hamdija Kalajdžić, Mustafa Muštović, Hamo Čerkić, Aziz Koluder, Abdulah Kajtaz i Milan Ivetić.
Posjetimo se imena koja sačinjavali Upravni odbor Veleža: Ivo Čorić, Dejan Mišanović, Šefko Trebović, Ljubo Basta, Ljubo Rundo, Ilija Dabić, Mešak Ćumurija, Stjepo Dragić, Ivan Šego i Lazar Radić. Posljednji na ovom spisku grafički radnik Lazar Radić je kumovao da se Veležu da naziv po gorostasnoj planini iznad Mostara, kako bi se metaforično iskazala veličina i značaj kluba. U narednom nastavku donijećemo izvještaj o daljem takmičenju Veleža nakon osvajanja prvog mjesta na nivou Hercegovačkog podasaveza.

Lagano dolazi vrijeme za održavanje tradicionalnih crvenih noći u svim krajevima planete. Ohrabreni dešavanjima u klubu posljednjih nekoliko mjeseci naši Veležovci ove godine ulažu dodatne napore kako bi osigurali što bolje druženje, a i ostvarili što bolji krajnji rezultat koji je naravno moralna i ekonomska pomoć FK Velež.

Naredna Crvena noć ove godine će se održati u Rozenburgu, koji se nalazi nadomak Rotterdama u Holandiji dana 13.5.2017. godine, u organizaciji Senada Džafića i Vejsila Omerovića, naših Veležovaca iz Holandije i UG Mostarski Rođeni. Radi se o 6. nastavku sada već dugogodišnje manifestacije na kojoj se iz godine u godinu okupljaju Veležovci porijeklom iz svih krajeva bivše nam države, a trenutno situirani širom Evrope. Kao i svake godine i ove nam organizatori obećavaju odličnu zabavu uz Senada Musića i Začarani krug, kao i bogat prateći program. Sve informacije i rezervaciju ulaznica po cijeni od 15 EUR za ovogodišnju Crvenu noć u Holandiji možete dobiti na broj telefona +31623746493. 

Isti dan još jedna Crvena noć će se održati u Louisville, Kentucky, SAD u organizaciji Veležovih navijača iz Amerike. Nubuvet Buba Hadrović i Anel Vlahović, ispred organizacijskog odbora obećavaju još jednu nezaboravnu noć naših Veležovaca. Crvena noć za Sjevernu Ameriku će se održati u Clubu “Joker”, poznatom svim Bosancima i Hercegovcima širom kontinenta. Ulaznice po cijeni od 20 USD možete rezervisati kod organizatora putem socijalnih mreža.

Takođe vas želimo informisati da FK Velež daje punu podršku organizatorima obje Crvene noći, te da će predstavnici kluba biti prisutni na Crvenoj noći u Holandiji.

Pozivamo sve Veležovce da podrže naš klub prisustvom i na taj način pomognu rad kluba i izraze podršku Upravnom odboru koji danonoćno radi kako bi uzdigao našeg Veleža, kao i da rezervišu svoje ulaznice na vrijeme zbog povećanog interesa.

Ustanite Rođeni!

FK Velež u prvom nastupu sa petokrakom

FK Velež u prvom nastupu sa petokrakom

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

Mnoge nevolje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije sa kojima se susretao FK Velež imale su za posljedicu destabilizaciju pa čak i zabrane kluba. Ni u novije vrijeme sudbina mu nije bila naklonjenija jer je praktično istjeran sa Gradskog stadiona pod Bijelim Brijegom, društvene prostorije su mu uzurpirane, a kompletna arhiva, oprema i svi rekviziti su mu uništeni. Poput feniksa danas se Rođeni ponovo uzdižu zahvaljujući veoma agilnim i profesionalnim pojedincima u upravi uz koje stoji velika armija vjernih navijača okupljenih u UG Mostarski Rođeni i Red Army. Zabrana igranja u Mostaru prisilila je upravu kluba da donese odluku o korištenju zemljišta van sjeverene gradske malte za treniranje. Kako je igralište iz Sjevernog logora postalo vremenom zapušteno jer su Rođeni za službene utakmice, u okviru takmičenja  na nivou grada ili u podsavezu, koristili terene HŠK Zrinjskog ili Jugoslovenskog sportskog kluba (JSK).

Unajmljivanje terena druga dva gradska kluba iziskivalo je znatne troškove. Za godišnje korištenje troškovi su iznosili od 1200 do 3000 dinara. Zbog čestih dugovanja klubovi su pismenim putem tražili od Veleža novac. Tako je Upravni odbor JSK  10.09.1924. godine donio odluku da se Veležu uputi pismena opomena u „najstrožem tonu“ zbog duga. To se desilo i 1925. godine gdje se preko advokata traži da opomene Velež jer je za period 1924-1925. godine dug iznosio 1115 dinara. Postoje sačuvani dokumenti koji svjedoče da je čak i 1937. trajala ova praksa. Naime, tada JSK šalje opomenu i traži da Velež izmiri troškove od maja do novembra 1936., a ako to ne učini za sedam dana da će predmet biti predat Sarajevskom nogometnom podsavezu kome su hercegovački klubovi pripadali.

Da bi mogli dočekati članove banjalučkog Krajišnika u okviru takmičenja za ulazak u Prvu ligu 1939. godine, organizovana je akcija čišćenja igrališta iza Sjevernog logora na koju se odazvao veliki broj prijatelja kluba.

Kada je riječ o klupskim prostorijama i svlačionici i tu je situacija bila vrlo nepovoljna. U to vrijeme prostorije su se nalazile u podrumu Kučinovića kuće, u blizini Berze rada. Objekat Berze rada je u stvari stari Hotel Mostar, a Kučinovića kuća se nalazila naspram ulaza u ljetnu baštu Hotela Mostar. Na prilazu u baštu pružala se ogromna vaga za mjerenje kamiona natovarenih  boksitnom rudačom. Dimenzije platoa vage u nivou ulice iznosile su koliko osna rastojanja između prednjih i zadnjih točkova šlepera. U podrumske prostorije se ulazilo kroz željezna vrata, a unutar njih su radnici Željezničke ložionice napravili rezervoar za vodu sa tri improvizovana tuša. Tople vode nikad nije bilo. U jednom dijelu prostorije su se nalazili ormari za opremu dok je drugi dio korišten za društvene aktivnosti uprave. Brigu oko rekvizita povjerena je Mehmedu Mešku Ćumuriji koji je taj posao obavljao veoma savjesno i sa velikim žarom. Nažalost Ćumurija je 1945. godine uhapšen i odveden u Sarajevo gdje je pogubljen, a s njim je nestao posljednji trag o cjelokupnoj arhivi predratnog Veleža koju je on po direktivi negdje sklonio na početku Drugog svjetskog rata. Do danas ta arhiva nije pronađena iako se samo zna da ju je spakovao u dvije velike bačve i negdje zakopao.

Iz tih podrumskih prostorija igrači Veleža su išli pješke do Sjevernog logora, a samo rijetki na biciklima. Kao znak prijateljstva i međusobnog poštivanja, obavezno bi na biciklu bila po dva fudbalera. Nije bio rijedak slučaj da su navijači svojim biciklima prevozili svoje ljubimce do izlaza iz grada gdje se nalazilo igralište – bolje reći ledina. Upravo je to bio najbolji način potvrde duboke veze igrača i svojih vjernih navijača koji i danas sa istim žarom bodre svoje Rođene doživljavajući ih kao svoje najrođenije u porodici.

Na prvenstvenoj utakmici sa Krajišnikom iz Banjaluke 1939. godine okupilo se između 4000 i 5000 vjernih navijača koji nisu imali barem malo uzvišenje sa kojeg bi postojao  daleko bolji pregled igre nego sa nivoa igrališta. Po prvi put na grudima Rođenih nalazila se petokraka. Zbog opreznosti od  policije igrači su iz klupskih prostorija išli na igralište u mantilima prikrivajuči svoje znamenje sve do terena. Velež je trenirao Ivo Ćorić. On je sa mjesta centarfora  iz JSK (Mostar)  1931. godine prešao u Velež. Kasnije je postao trener Veleža i tu funkciju obavljao sve do 1951. godine da bi na kraju postao član Upravnog odbora Veleža. Utakmica je završena rezultatom 2:0 za Krajišnik što je umnogome umanjilo šanse Veležu u revanšu u Banjaluci. Zabilježen je važan detalj. Sudija Mlinarić, uz asistenciju pokrajinskog sudije Jove Oborine (Mostar), isključio je Hilmiju Trebovića, premda je ovaj igrač kotirao kao  izrazito korektan fudbaler Veleža što potvrđuje činjenica da nikad do tada, a ni poslije ove utakmice nije bio isključivan. Time je Velež do kraja utakmice igrao sa igračem manje što je svakako predstavljalo veliki hendikep. Na toj utakmici Rođeni su nastupili u sastavu: Muhamed Hadžiomerović, Meha Trbonja, Sule Gušanac, Vjeko Bošković, Šefko Ćemal, Rade Šuman, Šerif Husrefović, Kemal Husrefović, Fadil Buturović, Haldum Hrvić, Ilija Terzić, Boro Ćećez.  Ovo je u stvari poredak na gornjoj fotografiji čiji faksimil donosimo, gledajući s lijeva na desno. Boro Ćećez je golman i na slici leži s loptom u rukama. Velež je u Banjaluci eliminisan iz daljeg takmičnja za prvaka Sarajevskog nometnog podsaveza, a to mu je uspjelo pred sami Drugi svjetski rat. Banjalučki Krajišnik zabilježio je ubjedljivu pobjedu od 4:2.

Naredbom broj 10355-I-POV-DZ od 26.2.1940 godine, od Sreskog načelništva tražen je izvještaj o klupskoj znački. Izvještaj je sačinjen i poslan na traženu adresu – Odjeljenju za za državnu zaštitu, a u kome je između ostalog  stajalo da se u Veležu „okupljaju isključivo ljevičarski elementi, radnici  i studenti visokih škola.“

Vrt na stadionu pod Bijelim brijegom

 

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Radovima na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom rukovodio je Dušan Pudar i činili su se ogromni napori da se ispoštuje predviđeni rok za otvaranje. Pred taj svečani čin obavljani su završni radovi na atletskoj stazi, prilazima stadionu i na upravnoj zgradi u kojoj su se nalazile i svlačionice. Radovi se nisu prekidali do kasno u noć i konačno osvanuo je 7.09.1958. godine. Hroničari su zabilježili da su od 1947. godine, kada je započela akcija izgradnje stadiona, učešće uzele srednjoškolske brigade, mahalske brigade NOF-a (Narodnooslobodilačkog fronta), radnici iz preduzeća, omladinski i sindikalni aktivi… Svi su oni na dobrovoljnoj bazi vršili zemljane radove da bi kasnije profesionalne poslove vršile građevinske firme sa odgovrajućom mehanizacijom. Nastao je prekid i ponovo se nastavilo 1950. godine. Prelomni datum je 13. jul 1956. kada se intenzivno radi sve do svečanog otvaranja. Svakodnevno su se na radilištu mogli vidjeti Duka Pudar, ing. Vlado Smoljan (bivši gradonačelnik Mostara), Hamdija Džudža, Nasib Skikić, Jole Musa kao članovi tehničke ekipe. Stadion je prikladnim govorom otvorio Avdo Zvonić koji će u periodu 1967-1969. vršiti dužnost gradonačelnika Mostara.
Pred prvenstvenu utakmicu između Veleža i sarajevskog Željezničara održano je atletsko takmičenje nakon čega je odato priznanje firmama koje su pomogle izgradnju stadiona: Cvjećaru, Boksitnim rudnicima, Graditelju, Građepu, Majevici i Novogradnji iz Lištice. Pred oko 9000 gledalaca odigrana je utakmica u kojoj je trijumfovala ekipa Veleža savladavši ekipu Željezničara sa rezultatom 2:1. Sastav Rođenih: Zdravko Brkljačić, Anton Toni Bolfek, Mehmed Meho Handžić, Vlado Guk Slišković, Dane Prajo, Krunoslav Kruno Radiljević, Drago Odžak, Muhamed Hamić Mujić, Vlado Pinda Zelenika, Slavko Rodin, Bruno Repar.
Golove su postigli Zelenika i Mujić, a za ekipu Željezničara Žigante.
Kasnije je stadion proširivan u dva navrata, a posebna pažnja je poklanjana uređenju partera oko društvenih prostorija. U bašti je radio restoran tako da je za ljetnih dana ovdje bilo jako lijepo sjediti jer su okolo zasađene ruže i razne grmašice poput oleandera raznih boja, kaktusi, agave, magnolija, puzavica glicinija i džulbehar. Prostrana krošnja lipe na izlasku iz svlačionice pružala je debelu hladovinu. Cijeli kompleks je uokvirivala živa ograda besprijekorno njegovana i obrezivana. Neprekidnu brigu oko vrta vodio je neumorni Meho Mrkonjić. Po prostranom izuzetno kultivisanom parteru bogatom svakovrsnom florom šetale su se srne i paunovi, a iz golubarnika su letjeli bijeli golubovi. Takav ambijent je magično privlačio pažnju svih, posebno gostiju nenaviklih na takvu čaroliju u krugu fudbalskog stadiona. Po ocjeni novinarskih pera, gostujućih fudbalera, sudija, rukovodilaca klubova i brojnih visokih zvanica i delegacija, Gradski stadion u Mostaru proglašen je za najljepši u Jugoslaviji. Taj epitet, sve do posljednjeg rata, do kada ga je koristio Velež, nikad nije izgubio.