Kada smo se na jesen 2015. godine okupili samo s jednim ciljem, spasiti FK Velež od nestanka, rijetko ko od nas je tada vjerovao da ćemo danas, za vrlo kratak period (nešto više od dvije godine), vratiti preko 300 000 KM duga iz prethodnog perioda, imati izgrađen pomoćni teren, stadion u izgradnji, stabilnu omladinsku školu i prvi tim. Jednostavno to je za nas izgledalo kao nemoguća misija.
Znali smo da smo mi ključ odbrane kluba, ali smo isto tako bili svjesni činjenice da je Mostar posljednjih godina postao jako pasivna sredina, pogotovo kada je Velež u pitanju, jer su ljudi siti lažnih i ne ispunjenih obećanja. Znali smo da ne smijemo podleći starom receptu i fudbalskim žargonom rečeno „gurnuti loptu u for“ sitnim privatnim i političkim interesima izazivanjem lažne euforije. Siti smo također nostalgične priče kako je bilo nekada i kako više nikada neće biti. Iz svih navedenih razloga željeli smo postaviti smjernice, na temelju onih na kojima je naš klub funkcionisao prije rata, s tendencijom da u budućnosti naš Velež preraste onaj prijeratni, što će biti vrlo težak zadatak, ali ništa nije nemoguće pogotovo u rezultatskom smislu. Sve je moguće kada se s ljubavlju radi i trudi, a to je naš osnov od samog početka. Disciplinovan rad, red i vjera u bolje sutra. Ne želimo namještene titule koje će istraživati EUROPOL, želimo našu djecu odgajati u sportskom duhu u kojem su odgojene najveće i najuspješnije ličnosti BH fudbala koje uglavnom dolaze iz redova našeg kluba. Koliko je naša želja jaka dokazuju činjenice da nas kroz period našeg postojanja nisu uspjele na našem putu zaustaviti razne turbulencije kroz koje smo uz naš klub prošli, niti u jednom trenutku.
Mi ne živimo u iluziji da će nastavak naše borbe za zdrav klub biti lagan, ali smo također svjesni činjenice koliko snage leži u nama samima.
Od naše prve prepreke koja se zove povratak u Premijer Ligu BiH nas dijeli dostižnih sedam bodova. Našim rivalima kao i Nogometnom savezu i sudijskoj organizaciji želimo sportski poručiti „neka pobjedi najbolji“. Želimo poručiti da se STARI JUNAK digao iz pepela kao sto puta do sada.
Ovim putem pozivamo sve navijače FK Velež da u što većem broju u proljetnom dijelu prisustvuju domaćim i gostujućim utakmicama FK Velež. Posebno sve pozivamo u Sarajevo gdje nas u prvom kolu proljetnog dijela očekuje važna utakmica sa direktnim konkurentom.

Sportski pozdrav iz Mostara.
SVI NA OTOKU !

Obavještavamo vas da će se ulaznice za 3. Festival “Rođenom gradu”, koji će se održati 14. i 15. februara u Muzičkom Centru Pavarotti, po cijeni od 5 KM od ponedjeljka 12.02.2018. moći kupiti na sljedećim mjestima:
– UGMR (9:00h-16:00h / 19:00h-21:00h), Lacina b.b. Villa Neretva, II Sprat
– Caffe bar PONTE (Bulevar)
– Fudbalski Klub VELEŽ (Cernica)
– Muzički Centar PAVAROTTI (Luka)

Ulaznice će se moći kupiti i na dane održavanja festivala, na ulazu u festivalski prostor, a vrijede za oba dana festivala.

Napominjemo da je ukupan prihod namjenjen za projekat izgradnje toaleta prema Uefinim standardima na Stadionu “Rođeni”.

Ukoliko niste u mogućnosti da posjetite festival možete kupiti donatorske karte po cijeni od 5 KM, 10 KM ili 20 KM uplatom na PayPal ugmrfinansije@gmail.com sa obaveznom naznakom “Festival 2018” ili također u našim prostorijama. Donatorske karte će biti uručene putem elektronske pošte te biti javno objavljene putem službene FB stranice UGMR te Instagrama.

U.G. Mostarski Rođeni (UGMR) s ponosom objavljuje održavanje 3. Festivala “Rođenom gradu” koji će se održati 14. i 15. februara u Muzičkom Centru Pavarotti.

Ukupan prihod namjenjen je za projekat izgradnje toaleta prema Uefinim standardima na Stadionu “Rođeni”.

Ulaznice za festival po cijeni od 5 KM od ponedjeljka možete kupiti u našim prostorijama radnim danima od 9.00 do 16.00 i od 19.00 do 21.00 sati, na adresi Lacina b.b. Villa Neretva, II Sprat.
Ulaznica vrijedi za oba dana festivala.

Ukoliko niste u mogućnosti da posjetite festival možete kupiti donatorske karte po cijeni od 5 KM, 10 KM ili 20 KM uplatom na PayPal ugmrfinansije@gmail.com sa obaveznom naznakom “Festival 2018” ili također u našim prostorijama. Donatorske karte će biti uručene putem elektronske pošte.

#mostarskirođeni #ugmr #rođeni #fkvelež #velež #mostar #hercegovina#bosnaihercegovina #bih #mostarusrcuveleždogroba #musvdg#nebudimazla #budibRAto #učlanise #volontiraj#MiSVeležomČvrstoKoračamoUEvropuBudiDioNašegPuta

Akcija Izgradnje WC prostorija na stadionu Rođeni

UGMR sa ponosom objavljuje da smo preuzeli predmjer radova i izvedbeni projekat koji sadrži dva WC-a za muškarce, jedan za žene i jedan za invalide ispod sjeverne tribine na stadionu „Rođeni“, od strane predsjednika UO FK Velež gosp. Šemsudina Hasića.   U dogovoru sa FK Velež još u ljeto 2017.godine, preuzeli smo na sebe izgradnju…

Na današnji dan prije dvije godine i zvanično je osnovano udruženje građana Mostarski Rođeni. Prva osnivačka skupština održana je u prostorijama Kluba Navijača Red Army uz prisustvo svakog od 17 osnivača raspoređenih u organe udruženja. I moglo se i zvanično krenuti u misiju spašavanja.

Krenimo od početka, iako nam je ulica prišivala mnoge etikete, osnovani smo samo s jednim ciljem a to je glasilo „Izvući Velež iz agonije“ i smatramo da smo taj cilj i postigli. Put do tog cilja nije bio nimalo jednostavan iz razloga što nismo kao i uvijek do sada tražili pod euforijom neko popularno-privremeno rješenje, nego smo gledali kako da sistemski i dugoročno riješimo problem funkcionisanja našeg voljenog kluba. Zbog drugačijeg pristupa problemu odmah smo bili drugačije posmatrani, i vrlo teško je bilo dovesti ovu našu priču do tačke gdje se nalazimo danas. Postavili smo ispred sebe i svakoga 15 zahtjeva i krenuli raditi, mnogo toga smo prenijeli na svojim leđima u svojoj prvoj godini funkcionisanja pokušavajući unijeti neku zdravu atmosferu u rad kluba, od marketinga do pregovora sa novim ljudima koji su danas u klubu.

Druga godina nam je protekla u nešto drugačijem ozračju, prvenstveno što je klub poprilično stabilan i odlično se razvija. UG MR je u novu godinu krenuo sa već tradicionalnim „Februarskim festivalom“, volontirajući i dalje kod rekonstrukcije i izgradnje stadiona, ljetnoj prodaji donatorskih karata i proizvoda FK Velež, kao i kod domaćih utakmica FK Velež na taj način uštedivši našem klubu sasvim solidan iznos novca. Sredinom jesenjeg dijela prvenstva Velež je zahvaljujući udruženju dobio i po prvi puta u historiji maskotu, našeg Bratu. UG MR je pokrenuo samostalnu akciju izgradnje toaleta koja je trenutno u fazi pripreme, zahvaljujući tome smo pokrenuli i prodaju napitaka i snack paketića u toku domaćih utakmica FK Velež.

Sve ćemo snage usmjeriti u održivi razvoj našeg kluba, u bolji ambijent i atmosferu. Jasno je već sada da Velež više neće biti kao što je nekada bio, mi se zato nadamo da će kroz par godina postati bolji nego što je ikada bio, s tim ciljem i misijom smo krenuli i vjerujemo da ćemo svoje ciljeve i ostvariti.

Mostar u srcu, Velež do groba!

 

Mislim da je bila 2007, gostovali smo Želji. Standardno početkom sedmice maltretirali smo Bobeta da opet idemo s njegovom “plavom lađom” na gostovanje, a on bi nas po običaju sikterisao sve do petka, a onda bi rekao „idemo je.. vas otac“. Međutim tokom sedmice pade dogovor da se ide vozom u Sarajevo, kolektivno jer su Manijaci nabrijani na nas, a i mi na njih. Samo da se zna, da s njima nismo imali zategnute odnose dok nas nisu pičkasto napali na Bajramskom turniru, ponavljam na Bajramskom turniru i to sa noževima. Helem neise, svanula je subota, mahmurno sve na stanici, pojedinci se vode motom „klin se klinom izbija“ pa motivišu i druge. U međuvremenu na stanicu upadaju neki strendžeri, među kojima je jedan nosi Hajdukov kačket. Lijepo smo mu objasnili da mu je govno na glavi i da ga skine.

Napokon stiže voz i nastaje ludnica, borba za kupe. Pale se prvi probija i zauzima nam kupe. Kad smo krenuli Marki vadi njegovu domaću lozu, sudžuk i kisele krastavce, poznat je po tome! Na moje zgrožavanje “je li normalan da pijemo lozu na sabahu”, odgovora mi sa „ko da bola loza zna koliko je sati, ha ja bola!“. Uglavnom bi njegova. U to vrijeme je bil vrlo popularna je pjesma “Horto Magiko“ od Gate 13. Čitav svijet je kopirao ovu pjesmu pa tako i mi. Međutim tad nas je puklo da pjevamo original, na grčkom! Pomaže nam i ekipa iz kupea do nas. Uglavnom pjevanje lafo na grčkom, pojavom bubanja se raširilo na čitav voz. Negdje pred Sarajevom voz staje, a mi sve glasniji do momenta kada nam u kupe upada takva grdosija od drota, koji je zaglavio na vratima kupea. „Sta se dernjate jarane“ i „ne izlazite iz voza dok vam mi ne kažemo“ su jedine stvari što je ovaj izustio, a mi fascinirani gomilom od čovjeka samo klimnuli glavom. Uglavnom to nam je bio signal da nešto nije udure i da će nas čekati pun k.. murije na stanici. Prije smo imali foru kad bi nas murija čekala u Sarajevu, prvo bi pustili raju koja je isticala Veležova obilježja, pa dok murija devri oko njih, mi bi glumili studente i kliznuli. Ovaj put nije bilo šanse! Uglavnom ići ćemo u korteu pod njihovom pratnjom, pa su nas zadržali skoro sat vremena na stanici. Tada nastaje famozna slika “Railway Station“. Napokon krećemo na Grbavicu, u Sarajevu sve sivo, kiša hoće-neće. Lagano koračamo ka njihovoj teritoriji, očekujemo napad, ali sem jednog pokušaja bacanja baklji s druge strane obale Miljacke, ništa se nije desilo. Dolazimo pred stadion gdje nas dočekuje veća grupa Manijaka, uz psovke, gađaju nas sa kamenicama i sa par baklji. U jednom momentu vidim Saketa kako juriša sam sa našom zastavom na stotine njih, a oni ga izbezumljeno gledaju. U momentu upratim da na njega idu 3 kornjače sa pendrecima, letim prema njemu da ga zaustavim. Umalo da ja naj… al uglavnom obadvojica smo prošli a manjim dodirima pendreka. Murija pravi blok, njih potiskuje na jednu, nas na drugu stranu. Nastaje “gongula” s murijom, koja nas potiskuje pod popularni „golubarnik“. Upračam drota s najviše zvjezdica i skočim mu u zagrljaj. Tako ga jako stisnem i na uho mu kažem “smiri ove svoje i ćemo se i mi smiriti”. Na svaki njegov trzaj, ja ga još više stisnem. Uglavnom pade dogovor, oni se smiriše, pa i mi. Mada s naše strane nije nimalo lako bilo raju smiriti, jer pred „golubarnika“ nalazila se njihova tombola, gdje se okupljaju njihove „mehke ćune“ i non stop nam dobacuju, naravno sulanjaju se na to što murija stoji između nas. Pale je bio najuporniji da im nešto „objasni“ a Marki i ja mu nismo dali da im ide išta „objašnjavati“. U jednom momentu Marki ga tako povuče, da ovaj pada u lokvu i nastaje ludilo na par sekundi. I to smo smirili, pa nas murija tjera na tribinu.
Tokom tekme pored standardne zaj… i podj… sa njima izdvaja se pjesma “ko je sljedeći” i momenat kad se Debeli odvoja od nas i skida majicu. Koliko je skakao iz glave mu mu je počelo dimiti (isparav’o). Marki to upraća, počne se derati se „gori Debeli grob te je…!“ i udara ga sa zastavom po glavi. Opšta ludnica u “golubarniku”.
Ispušili smo 4:0 i opet s murijom do željezničke, gdje nas i napuštaju. Radosni radi toga, iščekivali smo napad Manijaka, međutim niko se živ nije pojavio. Smrznuti, mokri ko čep, sjeli smo u voz i krenuli kući..

Početkom, ustvari osvajanjem Kupa Maršala Tita 1986 godine protiv Dinama počinje u Mostaru da se budi drugačiji stil navijanja nego sto je bio do tada. Počinju se praviti kolaži (staviš 4 slike koji si uslikao fotoaparatom a razvio u Mome ili na Carini i uslikaš ih opet zajedno 😂), spitfire jakne koje su se naručivale ili kupovale na Ponte Rosso u Trstu, a malo kasnije zastave na kopljima su se krala sa gradilišta, šalovi svih mogućih klubova samo ne tvog voljenog jer nisu postojali, kao i dimne (krale se kad se iz bunkera okolo Mostara i vojnog skladišta, dimne koje je samo Senad Kajtaz mogao unijeti protiv Dinama, a gorile po 5 min.), a baklje koje su tada bile pojam nabavljale su se u malim količinama iz Kardeljeva. 😜

A imali smo i lude ekipe, dobro lude, rasporedjene po svim kvartovima/mahalama u gradu. Od Mahale, Luke, Zalika, Carine, Centra 2, Avenije, Omladinske, Bijelog brijega i što je najvažnije svi kao jedan. Niko nam ništa nije mogao!

U grad se izlazilo od ponedjeljka do ponedeljka, samo su vozari vikendom silazili u grad i od njih smo uvijek harač uzimali. Stari grad, je kao i danas bio uvijek mjesto skupljanja. Znao si uvijek gdje ćeš koju ekipu naći pogotovo kad znaš da dolaze gostujući navijači.

Uvijek smo mrzili škotore, moždaa zato sto su uvijek punili gornju tribinu bez obzira je li igrao Hajduk ili Dinamo, možda im nije bilo ni svejedno ko od njih igra. Tad im je kao i danas važan bio predznak. A oni su najviše degeneka dobijali u Mostaru. Rijetko je dolazila (u svakom slučaju ne po ‎1000-2000 ljudi) prava Torcida ili BBB nego ove lokalne lole željne asfalta.

Grobari su jedni od grupa koja je dolazila u Mostar iz BG, imali su i oni svojih lokalnih lola iz Bačevića i istocne Hercegovine, ali ipak najviše momaka je dolazilo iz BG. Dok recimo Delije sa 2 momka iz BG predvodjeni vozarima iz Raštana znali su popuniti cijelo stajanje dok smo mi bili na glavnoj tribini.

Od ostalih grupa važno je spomenuti Horde i Manijake, kao i United Force (Rad iz BG), a ostalih se i ne sjećam da su dolazili, možda i jesu ali bez klupskih obilježja u svakom slučaju.

Živjelo se za te utakmice velike četvorke, pogotovo zadnjih godina kad smo se na dan utakmice skupljali kod Doma mladih na Rondou i odatle u korteu (nije tad niko znao sta je korteo) kroz grad na stadion.

Sedmicu dana se spremaš, ložiš i sebe i sve oko sebe, hoće li doći, neće li doći, jesmo li nabavili ista od pirotehnike. Noć prije tekme posljednja dogovaranja, ako je slučajno neko došao odmah javljanja i lov.

Sjećam se Velež-Zvezda jedne godine nekoliko Delija sa šalovima počeše pjevati na Rondou, a mi se taman počeli skupljati prije tekme. Malo ono sa odstojanja da mogu pobjeći, pjesmu pjevaju i počeše skakati. Izmamiše nam osmjehe na lice, vidimo ne kontaju kuda mogu pobjeći, razdvojismo se isto kao kad lavovi gonjaju one jadne srne na Discovery channel-u i za njima. Navukli ih u bašče kod Doma mladih nalomili i sve im uzeli sto su imali na sebi. Nogom u guzicu i mrs kuci!

U Mostaru se tog prohladnog decembarskog dana odigrao antologijski fudbalski meč. Utakmica koja će ostati zlatnim slovima upisana u sportske stranice grada na Neretvi. Na megdan Veležu dolazio je Derby County. Ime koje u današnjim okvirima fudbala u Engleskoj predstavlja prosječnost, u to vrijeme je bio sve samo ne prosječan klub. Upravo te sezone 1974/75 Derby County je postao prvak Engleske, što dovoljno govori o protivniku. Ljubitelji statistike pribilježit će podatak da je Derby County te sezone bio prvak sa dva boda prednosti ispred Liverpoola, a da je baš te sezone iz lige ispao Chelsea.

Igrala se 1/8 finala Kupa UEFA. Nikada do tada Velež nije tako daleko došao u evropskim kupovima. Ni rezultat iz prvog meča nije ulijevao nadu navijačima Veleža. Poraz od 3:1, sa ranim vodstvom pogotkom Franje Vladića nije pomogao u prvom duelu. Derby je tih godina imao svoju najveću generaciju svih vremena. Godine 1972. su prvi put postali prvaci Engleske, a te 1974/75 bili su suvereni lideri prvenstva i jurišali na drugi trofej. Međutim, stadion je tog decembarskog dana bio pretjesan. Kultni Veležov dom pod Bijelim Brijegom do tada nije zapamtio veću utakmicu, a ni veći sportski ulog. Ipak je engleski velikan dolazio u goste „Rođenim“, onim istim „Rođenim“ koji su očarali Jugoslaviju svojim fudbalom. Mnogi će danas reći da je ta generacija zauvijek obilježila mostarski stil igranja fudbala. Vjerovatno je to i istina, jer generacija koju je stvorio Sulejman Rebac igrala je za raju, za potez više, za pogodak više u mreži protivnika.

Vjerovatno oni stariji navijači Veleža, u glas će i danas izrecitovati sljedeća imena: Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje. Na klupi legendarni Sulejman Rebac. Za uspomenu vrijedi spomenuti i sastav gostiju Boulton, Webster, Tomas, Rioch, Daniel, Toid, Newton, Gemmil, Bourne, Hector, Lee. Sa klupe ih je predvodio Škotlanđanin David MacKay.

Ako želite savladati najbolju ekipu iz zemlje kolijevke fudbala onda morate biti nešto posebno. A Velež je tih godina bio zaista nešto posebno. Klub iz, u evropskim okvirima, malog grada stvorio je jednu veliku generaciju. Kasnije će se ispostaviti da je ekipa koju je još u juniorima sastavljao Sulejman Rebac i možda najveća generacija Veleža svih vremena. Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Jadranko Topić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić i Vahid Halilhodžić samo su neki od velikana našeg kluba. Tih godina u Mostaru se igrao romantičarski, šmekerski fudbal, nešto što će postati temeljno obilježje svakog ko će u godinama poslije njih, pa barem za raju, igrati lopte u Mostaru. A bili su to velemajstori. Vjerovatno takav fudbal danas je gotovo nemoguće primjeniti u modernim okvirima, no ostat će zapisano da je tada „mali Mostar“ stvorio svjetske velikane fudbala.

I tako, nakon 14 dana od utakmice u Derby, došao je dan revanša. Za pobjedu se živjelo, o prolasku u ¼ finale sanjalo, u Velež se vjerovalo. Do 51. minute je „prebačena norma“. Boro Primorac u 14., Vladimir Pecelj u 29. i „Kulje“ Vladić u 51. postigli su dovoljno da kolektivni trans zavlada ne samo stadionom, nego čitavim Mostarom. Onaj ko nije uspio ući na stadion, „disao“ je uz svoje „Rođene“ na ulicama oko stadiona i u gradu. A onda je Kevin Hector, golgeter Derbya, „strah i trepet“ engleskih golmana, pogodio mrežu Veleža, upisao još jedan od ukupno 148 golova u dresu Derbya i stvari u 58. minuti vratio na početak. Nervoza, napetost, strepnja sve se to natiskalo na tribine Veležovog stadiona. Osjetila se tjeskoba u tom trenutku i na ulicama grada, u svim domovima. Velež je bio jako blizu ostvarenja sna, ali mu je trebalo ono „još malo“.

Kažu da život piše najbolje i najuzbudljivije priče. A kako ispričati jednu od najvećih mostarskih sportskih priča, ako ona nema svoj vrhunac. Bila je 86. minuta i bio je penal. Teško je nakon 40 godina opisati taj osjećaj strepnje, ali možete samo zamisliti kakav je bio taj trenutak. I Dušan Bajević, a ko bi drugo? „Princ“ je poslao loptu u mrežu, a svoj Velež u istoriju, u ¼ finale Kupa UEFA. Nije uopšte bitno što je danas takav plasman gotovo nemoguć za neki klub sa ovih prostora. Četvrtfinale Kupa UEFA (Europa lige) je uvijek veliki uspjeh i za najveće. A Velež je te 1974. bio evropski velikan.

Istorija je napisana tog 10. decembra 1974. godine, jedna od najljepših mostarskih fudbalskih priča…

Sarajevski Derby

Velež je imao jedan period tih lijepih godina kada su ove bezvezne ekipe kao Celik, Sloboda, Vojvodina, Rad, Budučnost… bile redovno namirivane i kad stekneš tu naviku, da takve ekipe gube po 4/5:0 kad dodju u Mostar, više ti i ne budu interesantne. U stvari, lako se bilo naviknuti na dobro. Ja mislim da je ovo…

Sjećam se tog sunčanog dana kao da je bilo jučer, stadion Pod Bijelim brijegom, gradski derbi, policije kao u priči. Negdje oko poluvremena utakmice odjednom cijeloj tribini počinju da zvone mobiteli, uglavnom roditelji sa istim pitanjem „da li ste živi?“ u tom trenutku nikome od nas nije bilo ništa jasno, tad još uvijek bez dostupnosti interneta na svakom koraku kao što je to slučaj danas, nismo znali o ćemu se radi u prvi mah.

Nakon toga kraj utakmice, i transport nazad u ghetto, pola nas krenulo autobusima (ko je mogao stati u njega), pola se nakrcalo u auta i krenulo nazad, međutim nekih 50tak momaka tog trenutka ostaje pred kapijama Bijelog brijega, bez policijske pratnje, sa jednim zaštitarom. Vratili smo se kako smo znali, hvala Bogu svi živi i zdravi.

I u tom trenutku na željezničkoj stanici „Horde zla“ pristižu sa Širokog Brijega, kao iz rata. Suze u očima, i bolne grimase tih momaka nikada u životu neću zaboraviti, pružili smo ruku pomoći kako je ko od nas mogao u tom trenutku i nadam se da smo uspjeli barem djelimično ublažiti njihovu bol u tom trenutku, ako je to ikako bilo moguće.

Da… I od tog dana prođe evo već osam ljeta i danas niko nije odgovarao za Vedranovu smrt, smrt momka koji je samo išao da gleda svoje Sarajevo, onog momka koji je mogao biti bilo koji navijač, bilo koje nacionalnosti, rase, boje kože u BiH koji prati svoj klub na gostujućim utakmicama.

Da li je Bosna i Hercegovina pravna država? Ako jeste onda je stvarno vrijeme da neko za smrt Vedrana Puljića snosi odgovornost!

Zato je jedina pravda u ovom trenutku, ISTINA ZA VEDRANA!