Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)   

Vrsni  i ugledni zagrebački sportski novinar Zvonimir Magdić u Sportskim novostima 13.07.1983. godine, povodom oproštaja Duška Bajevića, napisao je izvrstan tekst pod naslovom “Ugasila se Aladinova svjetiljka”. Niko od novinarskih pera do tada nije sa toliko emocija i pohvala napisao ni sličnu pohvalu “Princu iz Mostara” kao Magdić. Njegovo slovo o proslavljenom internacionalcu Bajeviću doima se poput najljepšeg  sportskog eseja ili ode jednoj ličnosti koja je plijenila gracioznošću, elegancijom, prefinjenim potezima i suptilnošću. Uz sve to gospodstvenim ponašanjem i uglađenošću kakave se rijetko viđaju. Bajević je plijenio jednako tifoze Veleža kao i navijače drugih klubova te fudbalske stručnjake širom tadašnje države. Poput gazele osvajao je teren ostavljajući protivnike iza sebe bez duela, a u šenaestercu je bio neprikosnoveni gospodar. Njegovi poštovaoci su primjetili da bi uvijek nakon postignutog gola popravljao svoju frizuru i rijetko bi kad pokazivao veliko ushićenje nakon postignutog gola jer je smatrao da je normalno, da kao centarfor postiže zgoditke. U svemu je imao takta i mjere, a prema protivnicima je bio veoma fer i korektan.

Svoj tekst Zvonimir Magdić počinje ovako: “Prinčevima bijelih ruku, plava oka, odzvonilo je hemingvejsko zvono. Kome? Da tebi. I tebi neretljanski prinče. Tebi Bajeviću. Nisi skinuo kopačke, nisi ih digao iznad glave, nisi prozvao stručnjake, nisi dreknuo: „Ja odlazim, sad vi igrajte!“ Bajeviću ja sam s tobom izgubio Aladinovu svjetiljku. Nema više starog dobrog duha, nema tvoje igre, nema tvojih poteza, nema slavoluka, nema pjesama, nema vatrometa. Vidio sam tvoj adio, tvoje pete, tvoj „dupljak“, tvoju igru svezanih očiju s Vladićem, tvoju rafiniranost i pribranost, tvoj korak, ideju, tvoj gol. Vidio sam i onaj, petom. Ušao si s njime u antologiju nezaboravnih golova. Oduševio me je tvoj nogomet „odozgo“. Lak, pun Mozarta, nokturna, tvojih mostarskih mostova. Slike Sefićeve Emine, zelena Neretva, miris borova na Bijelom Brijegu, nogomet za stolove atenskih bogova. Ovako je igrao, prije pola vijeka, bečki čarobnjak Sindi Sindelar na lijepom plavom Dunavu, ovako danas igra doc. med. visoki krakati Socrates.” .

Magdić je kao iskusni novinar,  proniknuvši u sve karakteristike Duškove igre, doživljavajući ga kao specifičnost  i unikum, uspio napisati poetičan tekst koji plijeni čitaoca bez obzira za koji klub je vezan. Toliko objektivnosti, poštenog i profesionalnog odnosa teško je pronaći u našem sportskom novinarstvu.

(Nastaviće se)