Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Na osnovu svih pokazatelja koje je postigao na terenu i u privatnom životu, bez dvoumljenja se može konstatovati da je Duško Bajević, kao predvodnik novije najuspješnije generacije u istoriji kluba, predstavljao najelitnije ime i uzor u svakom pogledu. Postao je enigma za sve odbrane, bilo da je riječ o protivnicima Veleža u najelitnijem saveznom takmičenju na nivou Jugoslavije ili na internacionalnom planu kada je nastupao za reprezentaciju tadašnje države. Zbog svoje virtuoznosti,  poštenja, fer i korektne igre, gospodskog  ponašanja na terenu i  uopšte u životu, bio je izuzetno cijenjen, poštovan i voljen među svojim kolegama, navijačima, fudbalskim stručnjacima, ali i među protivnicima. Mostarci su ga nazvali „Bijela perla“, „Princ s Neretve“, „Džentlemen u kopačkama“. Bio je toliko obljubljen da su ga navijači često sa terena iznosili na rukama, o njemu su pjesme ispjevane. Imponovala je njegova elegancija, sjajan šut glavom i nepogriješivost u protivničkom šesnaestercu. Toliko je shvatao namjere tananog virtuoza Franje Vladića da su postali nerazdvojan dvojac, dopunjavali se i harmonično podizali nivo igre na onaj stepen koji je Veležu donio epitet i naziv „Šarmeri s Nereve“. Poznati beogradski novinar Ljuba Vukadinović je između ostalog napisao za Bajevića i ovo: „Bajević dribla kao i svi ostali igrači , ali to čini još ljepše. Bajević postiže golove kao i ostali, ali to čini još elegantnije.“

Jedne prilike se povjerio novinaru obrazlažući mišljenje  o ulozi navijača: „Pomagali su mi i onda kada bi me spopadala malodušnost, tješili u porazima koje sam teško primao. Zato mi se ocjene navijača o uspješnosti moje karijere čine najmjerodavnijim.“

Pored niza kvaliteta koji ga čine specifičnom pojavom, posebno je bila akcentirana njegova vjernost Veležu koja u današnje vrijeme, kada tek stasali fudbaleri samo razmišljaju o odlasku iz matičnog kluba zvuči gotovo nestvarno. Naime, klubovi velike četvorke Crvena zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo su nastojali svim raspoloživim sredstvima da ga vrbuju, ali sve ponude je odbijao. Nije mogao bez Veleža i svog Mostara, a odlazak je smatrao izdajom ne samo grada nego i svojih principa. Malo je poznato da je Duško Bajević nosio bijeli dres Hajduka. Istina to je bilo na prijateljskim utakmicama, ali i takvi potezi su predstavljali pokušaj da se vrbuje.

Slično se dešavalo i Muhamedu Mujiću koji je nastupao u dresu beogradske Crvene zvezde na turneji po Sjedinjenim američkim državama. Fudbalski as, prefinjeni golgeter Bajević ili Mišo, kako su ga od milja nazivali, počeo je u Veležu sa svojih petnaest godina kao talentovani golman. Tri godine kasnije on je prvotimac na mjestu centrafora na kome je završio izuzetno uspješnu karijeru koja je trajala 15 godina. Za to vrijeme odigrao je 568 utakmica, postigao je 468 golova od čega 170 na prvenstvenim utakmicama. Navodimo još neke statističke podatke jer najupečatljivije govore o njegovoj izuzetnoj efikasnosti. Postigao je pet golova na dvije utakmice sa Mariborom kojeg je Velež rezultatski deklasirao sa rezultatima 5:1(1968.) i 6:2 (1972.). Protiv Olimpije (1968.) je postigao četiri zgoditka. Na Februarskim turnirima njegovo ime na listi strijelaca nalazi se na čelnoj poziciji sa 22 gola. Tokom devet prvoligaških takmičarskih sezona nosio je epitet najefikasnijeg golgetera Veleža. Het trik postigao je na utakmici sa splitskim Hajdukom 1974. godine kada je Velež nanio težak poraz Bilim 5:0. Bajević je nosilac Plakete grada Mostara čime mu je odata velika počast za afirmaciju ne samo Veleža nego i grada Mostara. A Duško je zaista na najljepši način promovisao Mostar i svugdje je dočekivan sa velikim uvažavanjem. Niti jedan drugi fudbaler u Jugoslaviji nije proglašen „Gospodinom u kopačkama“, kao što je to pošlo za rukom  Bajeviću – Princu s Neretve.

(Nastaviće se)