Navalna petorka Veleža iz kvalifikacija za Prvu saveznu ligu: S. Selimotić, Hudarin, Rebac, Hrvić, Mujić

   Navalna petorka Veleža iz kvalifikacija za Prvu saveznu ligu:                   S. Selimotić, Hudarin, Rebac, Hrvić, Mujić

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

U Drugoj saveznoj ligi Velež se takmičio od 11.3. do 4.11.1951. godine da bi u martu naredne 1952. započeo kvalifikacije za ulazak u Prvu saveznu ligu. Rođeni su furiozno krenuli  i već u susretu sa Lišticom na njenom terenu zabilježili zaista ubjedljivu pobjedu. Naime porazili su je  sa deset zgoditaka, pri čemu izvrsni golman Veleža Žarko Barbarić nije imao prilike pogledati niti jednu loptu u svojoj mreži. I na sljedećoj utakmici na domaćem terenu sa Troglavom iz Livna, Veležova navala  u sastavu  Hamdija Zeko Ćemalović, Muhamed Hamić Mujić, Vlado Pinda Zelenika, Haldun Leo Hrvić i Slavko Hudarin je odlično funkcionisala. Osam golova u mreži Livnjaka jasno je oslikavao odnos snaga na terenu. U Mostaru je ponovo Lištica primila tuce golova. Ovaj put Rođeni su 13 puta zatresli  gostujuću mrežu, a Barbarić je ponovo ostao nesavladiv. Seriju uspjeha Velež je ispisivao do kraja takmičenja i redom su deklasirani Troglav (Livno), Leotar (Trebinje)  i Bosna (Sarajevo), kako u gostima tako i na domaćem terenu. U finalnim  utakmicama za prvaka Republike Velež je pokazao najveće domete i plasirao se u prvoligaško jato u kome je nastupao od 31.08.1952. do 30.6.1953., ali nije sakupio dovoljan broj bodova za opstanak u najboljem jatu. U takmičarskoj 1953/54. godini Velež je nastupao u Drugoj saveznoj ligi.

Nesvakidašnji slučaj

Na utakmici sa Lovčenom koja je odigrana  7.11.1954. godine u Cetinju desio se zaista nesvakidašnji slučaj. Naime, u to vrijeme mreže su bile napravljene od žice tako da nisu mogle amortizovati jake udarce kao današnje od konopa. Velež je već u 15. minuti postigao gol preko raspoloženog Vlade Pinde Zelenike. Jednu akciju pratio je Zelenika i iz velike daljine šutirao je prema protivničkom golmanu. Udarac je bio toliko silovit da je lopta ušla u mrežu (čeličnu) i odbila se u polje. Kako sudija zbog oštrog i rezantnog udarca nije mogao pratiti putanju lopte vidio ju je ponovo u terenu i nije se čula pištaljka. Regularni gol nije priznat bez obzira na ubjeđivanje igrača Veleža. Ipak, Nazif Ćišić je ubrzo postigao drugi, a Leo Haldun Hrvić treći zgoditak i uknjižena su dva dragocjena boda za povratak u elitno jato. Velež je tada nastupio u sastavu: Gordan Irović, Neđo Ćubela, Dušan Rukavina, Vlado Guk Slišković, Toni Bolfek, Salko Selimotić, Zejnil  Zeko Selimotić, Vlado Pinda Zelenika, Muhamed Hamić Mujić, Haldun Leo Hrvić i Nazif Ćiško Ćišić. Nazif Ćišić je jedini živi igrač Veleža koji je igrao u generaciji koja je Velež uvela u Prvu saveznu ligu. Nastupio je na 12 utakmica i postigao tri gola. U takmičarskoj 1955/56. godini Velež je u Prvoj saveznoj ligi sa najdužim stažom zajedno sa velikom četvorkom Crvenom zvezdom, Dinamom, Hajdukom i Partizanom. Tu dugu tradiciju osim Veleža nije postigao niti jedan drugi klub iz Bosne i Hercegovine. Po tome Velež je unikatan, jednako kao po broju reprezentativaca i najboljih fudbalera u Jugoslaviji na zvaničnim izborima.

Kad se Velež ponovo dokopao najelitnijeg fudbalskog društva u Jugoslaviji, prema pričanju Nazifa Ćiška Ćišića, njegov kolega Mensur Peko Dilberović je izjavio novinarima: “Nikada više Velež neće ispasti iz Prve savezne lige.” Njegova prognoza, na zadovoljstvo svih Mostaraca, i ne samo njih nego i simpatizera i prijatelja kluba iz cijele zemlje, se zaista i obistinila.