FK Velež u prvom nastupu sa petokrakom

FK Velež u prvom nastupu sa petokrakom

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

Mnoge nevolje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije sa kojima se susretao FK Velež imale su za posljedicu destabilizaciju pa čak i zabrane kluba. Ni u novije vrijeme sudbina mu nije bila naklonjenija jer je praktično istjeran sa Gradskog stadiona pod Bijelim Brijegom, društvene prostorije su mu uzurpirane, a kompletna arhiva, oprema i svi rekviziti su mu uništeni. Poput feniksa danas se Rođeni ponovo uzdižu zahvaljujući veoma agilnim i profesionalnim pojedincima u upravi uz koje stoji velika armija vjernih navijača okupljenih u UG Mostarski Rođeni i Red Army. Zabrana igranja u Mostaru prisilila je upravu kluba da donese odluku o korištenju zemljišta van sjeverene gradske malte za treniranje. Kako je igralište iz Sjevernog logora postalo vremenom zapušteno jer su Rođeni za službene utakmice, u okviru takmičenja  na nivou grada ili u podsavezu, koristili terene HŠK Zrinjskog ili Jugoslovenskog sportskog kluba (JSK).

Unajmljivanje terena druga dva gradska kluba iziskivalo je znatne troškove. Za godišnje korištenje troškovi su iznosili od 1200 do 3000 dinara. Zbog čestih dugovanja klubovi su pismenim putem tražili od Veleža novac. Tako je Upravni odbor JSK  10.09.1924. godine donio odluku da se Veležu uputi pismena opomena u „najstrožem tonu“ zbog duga. To se desilo i 1925. godine gdje se preko advokata traži da opomene Velež jer je za period 1924-1925. godine dug iznosio 1115 dinara. Postoje sačuvani dokumenti koji svjedoče da je čak i 1937. trajala ova praksa. Naime, tada JSK šalje opomenu i traži da Velež izmiri troškove od maja do novembra 1936., a ako to ne učini za sedam dana da će predmet biti predat Sarajevskom nogometnom podsavezu kome su hercegovački klubovi pripadali.

Da bi mogli dočekati članove banjalučkog Krajišnika u okviru takmičenja za ulazak u Prvu ligu 1939. godine, organizovana je akcija čišćenja igrališta iza Sjevernog logora na koju se odazvao veliki broj prijatelja kluba.

Kada je riječ o klupskim prostorijama i svlačionici i tu je situacija bila vrlo nepovoljna. U to vrijeme prostorije su se nalazile u podrumu Kučinovića kuće, u blizini Berze rada. Objekat Berze rada je u stvari stari Hotel Mostar, a Kučinovića kuća se nalazila naspram ulaza u ljetnu baštu Hotela Mostar. Na prilazu u baštu pružala se ogromna vaga za mjerenje kamiona natovarenih  boksitnom rudačom. Dimenzije platoa vage u nivou ulice iznosile su koliko osna rastojanja između prednjih i zadnjih točkova šlepera. U podrumske prostorije se ulazilo kroz željezna vrata, a unutar njih su radnici Željezničke ložionice napravili rezervoar za vodu sa tri improvizovana tuša. Tople vode nikad nije bilo. U jednom dijelu prostorije su se nalazili ormari za opremu dok je drugi dio korišten za društvene aktivnosti uprave. Brigu oko rekvizita povjerena je Mehmedu Mešku Ćumuriji koji je taj posao obavljao veoma savjesno i sa velikim žarom. Nažalost Ćumurija je 1945. godine uhapšen i odveden u Sarajevo gdje je pogubljen, a s njim je nestao posljednji trag o cjelokupnoj arhivi predratnog Veleža koju je on po direktivi negdje sklonio na početku Drugog svjetskog rata. Do danas ta arhiva nije pronađena iako se samo zna da ju je spakovao u dvije velike bačve i negdje zakopao.

Iz tih podrumskih prostorija igrači Veleža su išli pješke do Sjevernog logora, a samo rijetki na biciklima. Kao znak prijateljstva i međusobnog poštivanja, obavezno bi na biciklu bila po dva fudbalera. Nije bio rijedak slučaj da su navijači svojim biciklima prevozili svoje ljubimce do izlaza iz grada gdje se nalazilo igralište – bolje reći ledina. Upravo je to bio najbolji način potvrde duboke veze igrača i svojih vjernih navijača koji i danas sa istim žarom bodre svoje Rođene doživljavajući ih kao svoje najrođenije u porodici.

Na prvenstvenoj utakmici sa Krajišnikom iz Banjaluke 1939. godine okupilo se između 4000 i 5000 vjernih navijača koji nisu imali barem malo uzvišenje sa kojeg bi postojao  daleko bolji pregled igre nego sa nivoa igrališta. Po prvi put na grudima Rođenih nalazila se petokraka. Zbog opreznosti od  policije igrači su iz klupskih prostorija išli na igralište u mantilima prikrivajuči svoje znamenje sve do terena. Velež je trenirao Ivo Ćorić. On je sa mjesta centarfora  iz JSK (Mostar)  1931. godine prešao u Velež. Kasnije je postao trener Veleža i tu funkciju obavljao sve do 1951. godine da bi na kraju postao član Upravnog odbora Veleža. Utakmica je završena rezultatom 2:0 za Krajišnik što je umnogome umanjilo šanse Veležu u revanšu u Banjaluci. Zabilježen je važan detalj. Sudija Mlinarić, uz asistenciju pokrajinskog sudije Jove Oborine (Mostar), isključio je Hilmiju Trebovića, premda je ovaj igrač kotirao kao  izrazito korektan fudbaler Veleža što potvrđuje činjenica da nikad do tada, a ni poslije ove utakmice nije bio isključivan. Time je Velež do kraja utakmice igrao sa igračem manje što je svakako predstavljalo veliki hendikep. Na toj utakmici Rođeni su nastupili u sastavu: Muhamed Hadžiomerović, Meha Trbonja, Sule Gušanac, Vjeko Bošković, Šefko Ćemal, Rade Šuman, Šerif Husrefović, Kemal Husrefović, Fadil Buturović, Haldum Hrvić, Ilija Terzić, Boro Ćećez.  Ovo je u stvari poredak na gornjoj fotografiji čiji faksimil donosimo, gledajući s lijeva na desno. Boro Ćećez je golman i na slici leži s loptom u rukama. Velež je u Banjaluci eliminisan iz daljeg takmičnja za prvaka Sarajevskog nometnog podsaveza, a to mu je uspjelo pred sami Drugi svjetski rat. Banjalučki Krajišnik zabilježio je ubjedljivu pobjedu od 4:2.

Naredbom broj 10355-I-POV-DZ od 26.2.1940 godine, od Sreskog načelništva tražen je izvještaj o klupskoj znački. Izvještaj je sačinjen i poslan na traženu adresu – Odjeljenju za za državnu zaštitu, a u kome je između ostalog  stajalo da se u Veležu „okupljaju isključivo ljevičarski elementi, radnici  i studenti visokih škola.“