FK Velež 1934. godine

FK Velež 1934. godine

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Prije Drugog svjestkog rata u Mostaru je postojala gradska liga u kojoj su se takmičili RSK Velež, SK Vardar, HŠK Zrinjski i JSK (Jugoslovenski sportski klub). Rivalitet na terenu je postojao, ali odnosi između klubova su bili na visokom nivou i na utakmicama nije bilo nikakvih nereda jer je publika bodrila svoje ljubimce bez namjere da bilo koga uvrijedi ili omalovaži. Tridesetih godina XX. vijeka Velež je stekao zavidnu reputaciju i sve više postajao najuspješniji na terenu.
Proljetni dio prvenstva takmičarske 1933/34. godine na nivou grada započeo je 20. maja susretom između RSK Velež i HŠK Zrinjski. Rođeni su nastupili bez standardnog bekovskog para Safa Džinović- Hamid Kalajdžić što je predstavljalo hendikep. Ipak Velež je zabilježio minimalnu pobjedu savladavši HŠK Zrinjski rezultatom 1:0. Novi bodovi su ga primakli čelnom mjestu tabele i svi su pretpostavljali da će i ovog puta njihovi ljubimci zakucati na vrata Prve lige. Naredni protivnik je bio SK Vardar u kome su nastupala vojna lica sa aerodroma, piloti, oficiri i pomoćno osoblje. Mostarci su ih prozvali „Avijatičari“ jer je aerodrom popularno nazivan Avijatika. Pobjedom nad Vardarom od 2:0 Velež je uspio sakupiti maksimalnih deset bodova pred odlučujuću utakmicu sa JSK, vrlo nezgodnim protivnikom koji je u svojim redovima imao izvrsnih fudbalera i redovno je predstavljao tvrd orah za Rođene. Zbog važnosti ove utakmice delegiran je sudija iz Sarajeva premda su sve dotadašnje susrete vodili domaći suci. JSK je imao dva boda manje od Veleža. Preokret na tebeli mogao je nastati jedino u slučaju uvjerljive pobjede JSK jer bi u tom slučaju gol razlika bila odlučujuća za konačnu poziciju na tabeli gradske lige. To se ipak nije desilo. Velež je pred 1200 gledalaca, u odlučujućoj utakmici, poražen sa minimalnim rezultatom 0:1, ali s obzirom na bolju gol razliku ostao je na čelu tabele i time stekao pravo za dalje takmičenje.
Desilo se ono što vrlo ilustrativno pokazuje čvrstu vezu između navijača i kluba. Simpatizeri i navijači Veleža u oduševljenju i silnoj radosti iznijeli su na rukama svoje ljubimce jer ih ni ovaj put nisu iznevjerili. Uostalom osvajanje prvog mjesta u gradskoj ligi podgrijavalo je nadu da će u trećem pokušaju uspjeti osvojiti titulu prvaka provincije. Ovakav uspjeh Velež je zabilježio u dva navrata -1929. i 1930. godine.
U eliminacionom takmičenju druge grupe u kojoj su razigravali čapljinski Uskok i Jugoslavija, te trebinjski Leotar, sve je bilo neizvjesno. Konačna odluka o prvaku Hercegovine trebalo je da se desi nakon odmjeravanja snaga najboljih u ove dvije grupe. Prvi meč između čapljinskog Uskoka i Veleža odigran je 1. augusta u Čapljini. Sve do sredine drugog poluvremena Velež je ubjedljivo vodio sa 2:0 držeći igru u svojim rukama. Ipak zbog popuštanja koncentracije susret je završen neriješeno 2:2. Revanš u Mostaru, kojeg je vodio sarajevski sudija Cvijetić, donio je Čapljincima pravu katastrofu. Ispraćeni su sa pravim tucetom od 6 golova u mreži, čime je Velež prvi put stekao titulu pravaka Hercegovine. Ovim mu se otvorio put za dalje takmičenje na nivo Sarajevskog podsaveza.
U to vrijeme za Rođene su nastupali: Jaše Šantić, Hamid Kalajdžić, Milan Ivetić, Mile Pavić, Mihajlo Đurić, Milan Barbarez, Ibrahim Gagić, Rade Šuman, Ilija Terzić, Mišo Todorović, Muharem Ćemal, Damjan Lojpur, Oskar Mandelbaum, Aziz Kalajdžić, Milan Kalajdžić, Aziz Kalajdžić…
Do maja 1934. godine za Velež su verifikovani: Hilmija Pala, Simon Benić, Hamdija Kalajdžić, Mustafa Muštović, Hamo Čerkić, Aziz Koluder, Abdulah Kajtaz i Milan Ivetić.
Posjetimo se imena koja sačinjavali Upravni odbor Veleža: Ivo Čorić, Dejan Mišanović, Šefko Trebović, Ljubo Basta, Ljubo Rundo, Ilija Dabić, Mešak Ćumurija, Stjepo Dragić, Ivan Šego i Lazar Radić. Posljednji na ovom spisku grafički radnik Lazar Radić je kumovao da se Veležu da naziv po gorostasnoj planini iznad Mostara, kako bi se metaforično iskazala veličina i značaj kluba. U narednom nastavku donijećemo izvještaj o daljem takmičenju Veleža nakon osvajanja prvog mjesta na nivou Hercegovačkog podasaveza.

Lagano dolazi vrijeme za održavanje tradicionalnih crvenih noći u svim krajevima planete. Ohrabreni dešavanjima u klubu posljednjih nekoliko mjeseci naši Veležovci ove godine ulažu dodatne napore kako bi osigurali što bolje druženje, a i ostvarili što bolji krajnji rezultat koji je naravno moralna i ekonomska pomoć FK Velež.

Naredna Crvena noć ove godine će se održati u Rozenburgu, koji se nalazi nadomak Rotterdama u Holandiji dana 13.5.2017. godine, u organizaciji Senada Džafića i Vejsila Omerovića, naših Veležovaca iz Holandije i UG Mostarski Rođeni. Radi se o 6. nastavku sada već dugogodišnje manifestacije na kojoj se iz godine u godinu okupljaju Veležovci porijeklom iz svih krajeva bivše nam države, a trenutno situirani širom Evrope. Kao i svake godine i ove nam organizatori obećavaju odličnu zabavu uz Senada Musića i Začarani krug, kao i bogat prateći program. Sve informacije i rezervaciju ulaznica po cijeni od 15 EUR za ovogodišnju Crvenu noć u Holandiji možete dobiti na broj telefona +31623746493. 

Isti dan još jedna Crvena noć će se održati u Louisville, Kentucky, SAD u organizaciji Veležovih navijača iz Amerike. Nubuvet Buba Hadrović i Anel Vlahović, ispred organizacijskog odbora obećavaju još jednu nezaboravnu noć naših Veležovaca. Crvena noć za Sjevernu Ameriku će se održati u Clubu “Joker”, poznatom svim Bosancima i Hercegovcima širom kontinenta. Ulaznice po cijeni od 20 USD možete rezervisati kod organizatora putem socijalnih mreža.

Takođe vas želimo informisati da FK Velež daje punu podršku organizatorima obje Crvene noći, te da će predstavnici kluba biti prisutni na Crvenoj noći u Holandiji.

Pozivamo sve Veležovce da podrže naš klub prisustvom i na taj način pomognu rad kluba i izraze podršku Upravnom odboru koji danonoćno radi kako bi uzdigao našeg Veleža, kao i da rezervišu svoje ulaznice na vrijeme zbog povećanog interesa.

Ustanite Rođeni!

FK Velež u prvom nastupu sa petokrakom

FK Velež u prvom nastupu sa petokrakom

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

Mnoge nevolje za vrijeme Kraljevine Jugoslavije sa kojima se susretao FK Velež imale su za posljedicu destabilizaciju pa čak i zabrane kluba. Ni u novije vrijeme sudbina mu nije bila naklonjenija jer je praktično istjeran sa Gradskog stadiona pod Bijelim Brijegom, društvene prostorije su mu uzurpirane, a kompletna arhiva, oprema i svi rekviziti su mu uništeni. Poput feniksa danas se Rođeni ponovo uzdižu zahvaljujući veoma agilnim i profesionalnim pojedincima u upravi uz koje stoji velika armija vjernih navijača okupljenih u UG Mostarski Rođeni i Red Army. Zabrana igranja u Mostaru prisilila je upravu kluba da donese odluku o korištenju zemljišta van sjeverene gradske malte za treniranje. Kako je igralište iz Sjevernog logora postalo vremenom zapušteno jer su Rođeni za službene utakmice, u okviru takmičenja  na nivou grada ili u podsavezu, koristili terene HŠK Zrinjskog ili Jugoslovenskog sportskog kluba (JSK).

Unajmljivanje terena druga dva gradska kluba iziskivalo je znatne troškove. Za godišnje korištenje troškovi su iznosili od 1200 do 3000 dinara. Zbog čestih dugovanja klubovi su pismenim putem tražili od Veleža novac. Tako je Upravni odbor JSK  10.09.1924. godine donio odluku da se Veležu uputi pismena opomena u „najstrožem tonu“ zbog duga. To se desilo i 1925. godine gdje se preko advokata traži da opomene Velež jer je za period 1924-1925. godine dug iznosio 1115 dinara. Postoje sačuvani dokumenti koji svjedoče da je čak i 1937. trajala ova praksa. Naime, tada JSK šalje opomenu i traži da Velež izmiri troškove od maja do novembra 1936., a ako to ne učini za sedam dana da će predmet biti predat Sarajevskom nogometnom podsavezu kome su hercegovački klubovi pripadali.

Da bi mogli dočekati članove banjalučkog Krajišnika u okviru takmičenja za ulazak u Prvu ligu 1939. godine, organizovana je akcija čišćenja igrališta iza Sjevernog logora na koju se odazvao veliki broj prijatelja kluba.

Kada je riječ o klupskim prostorijama i svlačionici i tu je situacija bila vrlo nepovoljna. U to vrijeme prostorije su se nalazile u podrumu Kučinovića kuće, u blizini Berze rada. Objekat Berze rada je u stvari stari Hotel Mostar, a Kučinovića kuća se nalazila naspram ulaza u ljetnu baštu Hotela Mostar. Na prilazu u baštu pružala se ogromna vaga za mjerenje kamiona natovarenih  boksitnom rudačom. Dimenzije platoa vage u nivou ulice iznosile su koliko osna rastojanja između prednjih i zadnjih točkova šlepera. U podrumske prostorije se ulazilo kroz željezna vrata, a unutar njih su radnici Željezničke ložionice napravili rezervoar za vodu sa tri improvizovana tuša. Tople vode nikad nije bilo. U jednom dijelu prostorije su se nalazili ormari za opremu dok je drugi dio korišten za društvene aktivnosti uprave. Brigu oko rekvizita povjerena je Mehmedu Mešku Ćumuriji koji je taj posao obavljao veoma savjesno i sa velikim žarom. Nažalost Ćumurija je 1945. godine uhapšen i odveden u Sarajevo gdje je pogubljen, a s njim je nestao posljednji trag o cjelokupnoj arhivi predratnog Veleža koju je on po direktivi negdje sklonio na početku Drugog svjetskog rata. Do danas ta arhiva nije pronađena iako se samo zna da ju je spakovao u dvije velike bačve i negdje zakopao.

Iz tih podrumskih prostorija igrači Veleža su išli pješke do Sjevernog logora, a samo rijetki na biciklima. Kao znak prijateljstva i međusobnog poštivanja, obavezno bi na biciklu bila po dva fudbalera. Nije bio rijedak slučaj da su navijači svojim biciklima prevozili svoje ljubimce do izlaza iz grada gdje se nalazilo igralište – bolje reći ledina. Upravo je to bio najbolji način potvrde duboke veze igrača i svojih vjernih navijača koji i danas sa istim žarom bodre svoje Rođene doživljavajući ih kao svoje najrođenije u porodici.

Na prvenstvenoj utakmici sa Krajišnikom iz Banjaluke 1939. godine okupilo se između 4000 i 5000 vjernih navijača koji nisu imali barem malo uzvišenje sa kojeg bi postojao  daleko bolji pregled igre nego sa nivoa igrališta. Po prvi put na grudima Rođenih nalazila se petokraka. Zbog opreznosti od  policije igrači su iz klupskih prostorija išli na igralište u mantilima prikrivajuči svoje znamenje sve do terena. Velež je trenirao Ivo Ćorić. On je sa mjesta centarfora  iz JSK (Mostar)  1931. godine prešao u Velež. Kasnije je postao trener Veleža i tu funkciju obavljao sve do 1951. godine da bi na kraju postao član Upravnog odbora Veleža. Utakmica je završena rezultatom 2:0 za Krajišnik što je umnogome umanjilo šanse Veležu u revanšu u Banjaluci. Zabilježen je važan detalj. Sudija Mlinarić, uz asistenciju pokrajinskog sudije Jove Oborine (Mostar), isključio je Hilmiju Trebovića, premda je ovaj igrač kotirao kao  izrazito korektan fudbaler Veleža što potvrđuje činjenica da nikad do tada, a ni poslije ove utakmice nije bio isključivan. Time je Velež do kraja utakmice igrao sa igračem manje što je svakako predstavljalo veliki hendikep. Na toj utakmici Rođeni su nastupili u sastavu: Muhamed Hadžiomerović, Meha Trbonja, Sule Gušanac, Vjeko Bošković, Šefko Ćemal, Rade Šuman, Šerif Husrefović, Kemal Husrefović, Fadil Buturović, Haldum Hrvić, Ilija Terzić, Boro Ćećez.  Ovo je u stvari poredak na gornjoj fotografiji čiji faksimil donosimo, gledajući s lijeva na desno. Boro Ćećez je golman i na slici leži s loptom u rukama. Velež je u Banjaluci eliminisan iz daljeg takmičnja za prvaka Sarajevskog nometnog podsaveza, a to mu je uspjelo pred sami Drugi svjetski rat. Banjalučki Krajišnik zabilježio je ubjedljivu pobjedu od 4:2.

Naredbom broj 10355-I-POV-DZ od 26.2.1940 godine, od Sreskog načelništva tražen je izvještaj o klupskoj znački. Izvještaj je sačinjen i poslan na traženu adresu – Odjeljenju za za državnu zaštitu, a u kome je između ostalog  stajalo da se u Veležu „okupljaju isključivo ljevičarski elementi, radnici  i studenti visokih škola.“

Vrt na stadionu pod Bijelim brijegom

 

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Radovima na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom rukovodio je Dušan Pudar i činili su se ogromni napori da se ispoštuje predviđeni rok za otvaranje. Pred taj svečani čin obavljani su završni radovi na atletskoj stazi, prilazima stadionu i na upravnoj zgradi u kojoj su se nalazile i svlačionice. Radovi se nisu prekidali do kasno u noć i konačno osvanuo je 7.09.1958. godine. Hroničari su zabilježili da su od 1947. godine, kada je započela akcija izgradnje stadiona, učešće uzele srednjoškolske brigade, mahalske brigade NOF-a (Narodnooslobodilačkog fronta), radnici iz preduzeća, omladinski i sindikalni aktivi… Svi su oni na dobrovoljnoj bazi vršili zemljane radove da bi kasnije profesionalne poslove vršile građevinske firme sa odgovrajućom mehanizacijom. Nastao je prekid i ponovo se nastavilo 1950. godine. Prelomni datum je 13. jul 1956. kada se intenzivno radi sve do svečanog otvaranja. Svakodnevno su se na radilištu mogli vidjeti Duka Pudar, ing. Vlado Smoljan (bivši gradonačelnik Mostara), Hamdija Džudža, Nasib Skikić, Jole Musa kao članovi tehničke ekipe. Stadion je prikladnim govorom otvorio Avdo Zvonić koji će u periodu 1967-1969. vršiti dužnost gradonačelnika Mostara.
Pred prvenstvenu utakmicu između Veleža i sarajevskog Željezničara održano je atletsko takmičenje nakon čega je odato priznanje firmama koje su pomogle izgradnju stadiona: Cvjećaru, Boksitnim rudnicima, Graditelju, Građepu, Majevici i Novogradnji iz Lištice. Pred oko 9000 gledalaca odigrana je utakmica u kojoj je trijumfovala ekipa Veleža savladavši ekipu Željezničara sa rezultatom 2:1. Sastav Rođenih: Zdravko Brkljačić, Anton Toni Bolfek, Mehmed Meho Handžić, Vlado Guk Slišković, Dane Prajo, Krunoslav Kruno Radiljević, Drago Odžak, Muhamed Hamić Mujić, Vlado Pinda Zelenika, Slavko Rodin, Bruno Repar.
Golove su postigli Zelenika i Mujić, a za ekipu Željezničara Žigante.
Kasnije je stadion proširivan u dva navrata, a posebna pažnja je poklanjana uređenju partera oko društvenih prostorija. U bašti je radio restoran tako da je za ljetnih dana ovdje bilo jako lijepo sjediti jer su okolo zasađene ruže i razne grmašice poput oleandera raznih boja, kaktusi, agave, magnolija, puzavica glicinija i džulbehar. Prostrana krošnja lipe na izlasku iz svlačionice pružala je debelu hladovinu. Cijeli kompleks je uokvirivala živa ograda besprijekorno njegovana i obrezivana. Neprekidnu brigu oko vrta vodio je neumorni Meho Mrkonjić. Po prostranom izuzetno kultivisanom parteru bogatom svakovrsnom florom šetale su se srne i paunovi, a iz golubarnika su letjeli bijeli golubovi. Takav ambijent je magično privlačio pažnju svih, posebno gostiju nenaviklih na takvu čaroliju u krugu fudbalskog stadiona. Po ocjeni novinarskih pera, gostujućih fudbalera, sudija, rukovodilaca klubova i brojnih visokih zvanica i delegacija, Gradski stadion u Mostaru proglašen je za najljepši u Jugoslaviji. Taj epitet, sve do posljednjeg rata, do kada ga je koristio Velež, nikad nije izgubio.

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Prvo igralište Veleža nakon formiranja 1922. godine nalazilo se na području poviše Sjevernog logora. Ustvari to je bila jedna prostrana ledina bez bilo kakvih sadržaja koje podrazumijeva iole skromniji stadion toga vremena. Igrači su na treninge dolazili pješke ili biciklima, ali volja za nastupom u dresovima omiljenog kluba bila je dominantna. Po sjećanju igrača Hilmije Trebovića obično bi na jednom biciklu bila dvojica igrača. Jak sjeverni vjetar, kiša ili snijeg nisu mogli uticati da se odustane od dolaska na treninge. Velež je tokom takmičenja u gradskoj ligi, u kojoj su još nastupali Jugoslovenski sportski klub (JSK), HŠK Zrinjski i SK Vardar, koristili stadion JSK koji se nalazio podno Bakamovića glavice. Poslije Drugog svjetskog rata, sve do izgradnje stadiona pod Bijelim Brijegom, taj stadion isključivo koristi Velež tako da je nazvan Staro Veležovo igralište. Vremenom se ukazala potreba za izgradnjom savremenog stadiona koji bi mogao zadovoljiti sve uslove za takmičenja u Prvoj saveznoj ligi. Rođeni su 1952. godine postigli veliki uspjeh pošto su izborili plasman u Prvu ligu. Opština Mostar je odlučila da pod Bijelim Brijegom započne izgradnju savremenog stadiona sa glavnim i pomoćnim terenom, svlačionicom i prostorijama za administraciju.
Na izgradnji učestvuju ne samo građevinske firme nego i građani, posebno učenici kroz dobrovoljne radne akcije. Upravo je zbog masovnog učešća građana ovaj stadion stekao atribut gradskog stadiona. Radovi su počeli 1947. godine kada su pored nekoliko firmi, srednješkolske i mahalske brigade NOF-a, omladinski i sindikalni aktivi izvodili zemljane radove na dobrovoljnom principu. Poslovi su obustavljeni kada se ukazala potreba za mehanizacijom pošto je grad nije posjedovao. Radovi su nastavljeni 1950. godine. Stadion je projektovan za 15 000 gledalaca što je u to vrijeme predstavljalo veliki izazov. Tek u junu 1956. godine prikupljena su određena sredstva i krenulo se sa intenzivnijim radovima. Da bi se ubrzala realizacija radilo se i po noći. Hroničari su zabilježili podatak da su među najprisutnijim na radilištu bili Đuka Pudar, Vlado Smoljan, Hamdija Džudža, Nasib Skikić i Jole Musa kao tehničko jezgro izgradnje.
Tribine su mogle primiti 4600 posjetilaca dok je na stajanju obezbijeđen prostor za 10 000 navijača. Ne računajući vrijednost učešća građana i omladine radovi su koštali 80 miliona dinara. Kad se valorizuje rad građana ta cifra iznosi oko 140 miliona dinara.
U drugoj fazi predviđena je izgradnja pomoćnog trena za treninge u južnom pojasu, zatim teren za tenis i uređenje partera sa hortikulturom oko službenih prostorija. Stadion je svečano otvoren 7. septembra 1958. godine kada su snage odmjerili FK Velež i Željezničar iz Sarajeva. (nastavlja se)

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Da bi mogli uočiti značaj prvog prijateljskog susreta u Sarajevu između FK Velež i HŠK Zrinjski potrebno je ukazati na činjenično stanju u BH fudbalu. Do 2002. godine postojala su tri paralelna fudbalska takmičenja u BiH. Prva liga HB, kao najstarija, formirana je 1993. godine i u njoj se takmičilo 17 klubova raspoređenih u dvije grupe Južnu (8 klubova) i Sjevernu (9 klubova). U sezoni 1994/95. godine liga BiH obuhvatala je nekoliko grupa: Sarajevsku, Zeničku, Jablaničku i Tuzlansku. Velež je nastupao u grupi Zenica sa NK Čelikom, NK Slavenom (Živinice) i FK Rudarom (Zenica). Liga RS okupljala je od takmičarske 1995/96. godine dvije grupe – Istok i Zapad sa po 11 klubova. Jasno je kolika je disperzija kvaliteta nastala zbog rascjepkanosti klubova u tri nacionalne grupacije sa podgrupama. Posjete su bile male a time i finansijski efekat minoran. U takvom konceptu zvanični nastupi van granica BiH nisu se mogli održavati, a posebno u okviru UEFE. Tri odvojena fudbalska saveza imala su svoja sjedišta u Sarajevu, Banjaluci i Mostaru. UEFA nije priznavala niti jedno od ta tri postojeća takmičenja i zahtijevala je da se organizuje liga na nivou cijele zemlje. Januara 2000. godine u Cirihu je održan sastanak u organizaciji Svjetske fudbalske asocijacije-FIFA. Predmet razgovora sa delegacijom iz BiH bio je novi Statut N/FSBiH. Sastanak je trajao osam i po sati pod rukovođenjem Vinsenta Monijea. Predstavnici FS RS i NS HB, između ostalih zahtjeva, stavili su primjedbu na nacionalnu strukturu brojnih tijela Nogometnog-Fudbalskog saveza BiH. Od domaćina su dobili odgovor da niti jedan statut fudbalske organizacije na svijetu ne poznaje niti naciju niti religiju. Dogovoreno je da se sastane skupština N/FSBiH po važećem statutu, a nju je činilo 30 poslanika iz F BiH i 15 iz RS. Deset kantonalnih saveza u FBiH davali su po 3 poslanika koliko i pet regionalnih u RS. Godine 2000. organizovana je jedinstvena liga odnosno Premijer liga na teritoriji FBiH, dok je FSRS organizovao posebno takmničenje -Prvenstvo RS, što znači da još uvijek nije uspostavljeno jedinstveno takmičenje na nivou države BiH. Tada je liga brojala 22 kluba. Konačno je 4. 08.2002. godine stvorena zajednička odnosno Premijer liga BiH u fudbalu, u kojoj su uzeli učešće klubovi (14 klubova) iz F BiH i (6 klubova) RS. Premijer ligu BiH organizovao je Fudbalski/Nogometni savez BiH.Upravo je prijateljska utakmica između Veleža i Zrinjskog u Sarajevu praktično presudno uticala da se formira jedinstvena liga na teritoriji F BiH i u tome je njen izuzetan značaj. Oba mostarska kluba time Zrinjski i Velež su napravila ogroman iskorak ka normalnijim odnosima ne samo u sportu nego i mnogo šire – u sveukupnim društvenim kretanjima u BiH. Mostar je po ko zna koji put odigrao veliku ulogu u integriranju zemlje i uspostavljanju ratom pokidanih veza između sva tri naroda. Početkom februara pojavila se inicijativa Safeta Oručevića, tadašnjeg gradonačelnika Mostara, koji je neprestano, kroz razne oblike saradnje, nastojao stvoriti jedinstveni Mostar, da se utakmica između Veleža i Zrinjskog odigra pod Bijelim Brijegom na Gradskom stadionu koji je bio i ostao u vlasništvu Grada Mostara. Predsjednik FK Velež Mufid Kajtaz je tada u medijima izjavljivao da je Velež uvijek spreman na saradnju sa svim klubovima iz Nogometnog saveza HB. Ponuđene su prijateljske utakmice za vrijeme priprema Rođenih u Makarskoj, ali još uvijek nije bilo političke volje za takav pomirljivi potez kojim bi najviše profitirali građani Mostara, a potom oba gradska kluba i naravno armija njihovih navijača. Niko nije vjerovao da će se samo mjesec dana kasnije zaista ostvariti taj san oba kluba i cjelokupne sportske javnosti Mostara bez obzira o kojoj je sportskoj grani riječ.
Pred prijateljsku utakmicu u Sarajevu održanu 1.03.2000. godine na stadionu Koševo između Veleža i Zrinjskog, Jusuf Pušina, predsjednik NS BiH je decidno markirao značaj susreta: “Meč bi trebao dati poruku svim bosanskohercegovačkim žiteljima da je u našoj zemlji zajednički život sasvim moguć. Sport je jedan od najjačih faktora koji ujedinjuje i omogućava dobru saradnju. Sretan sam što će do ovog susreta doći, jer se mnogo učinilo da taj susret bude, simbolično odigran u Sarajevu i da to bude početak kraja svih naših nesporazuma ne samo u Mostaru nego i na svim prostorima u BiH. Njime simbolično počinje funkcionisati jedinstvena liga.”
Direktor Zrinjskog Božidar Bata Puljić je izjavio: “Mene politika ne zanima., hoću da se bavim isključivo sportom i nogometom. Ja sam za saradnju sa Veležom, vidjećemo kad bi bilo najpogodnije da odigramo utakmicu. Zrinjski je klub svih građana i u njemu igra nekoliko Bošnjaka. Bolje je da se sastanemo što prije.” akcentirao je Puljić.