Od nekadašnje sjajne zvijezde Hercegovine, Veleža iz Mostara, danas je nakon raspada bivše višenacionalne države Jugoslavije ostala samo sjena.

naslovna

40000 gledalaca je 14. maja 1986. godine na stadionu JNA u Beogradu doživjelo kako je Velež iz Mostara pobijedio Dinamo iz Zagreba sa 3:1. Igrači i funkcioneri, zajedno sa navijačima, su opušteno slavili drugu osvajanje kupa u istoriji kluba. 30 godina kasnije nije izblijedjela samo uspomena na ovo veličanstveno popodne, nego i cijelog nekada cijenjenog kluba.

2016 su Rođeni, kako Veleža oduvijek nazivaju, ispali iz prve bosanske lige. Pad u drugu ligu je bio sljedeći udarac u stalnoj borbi za golu eksistenciju, koja prati noviju istoriju crvenih. Dok su se prije očekivala putovanja za Split, Beograd i Sarajevo da bi se igralo sa Hajdukom, Crvenom Zvezdom i Željezničarom, danas se siva svakodnevnica zove Kakanj, Čapljina i Novi Travnik: duboka periferija Bosne i Hercegovine, nešto bolji seoski tereni i često tek dvocifreni broj gledalaca, grizu ponos ovog veličanstvenog kluba kojem nije bio suđen veliki uspjeh.

duskovaha

Posebno bi se trebala spomenuti ekipa kojoj je na tragičan način 1974. oduzeto prvenstvo. Do danas se način na koji je do tog došlo smatra skandaloznim. Jugoslovenski fudbalski savez je u toku prvenstva izmijenio pravila u slučaju istog broja bodova na kraju sezone. Umjesto kao do tada, da se uzme međusobni omjer, koji je Velež sa dvije pobjede protiv budućeg prvaka Hajduka iz Splita čisto dobio, sada se gledalo na gol razliku gdje je vaga pretegnula u korist Hrvata.

Ova zlatna, ali nikad pozlaćena era, oko po njemačkom automobilu nazvanom BMV osovinom, sa napadačem Dušanom Bajevićem, golmanom Enverom Marićem i playmakerom Franjom Vladićem nije predstavljala samo atomski fudbal, već slikovito i višenacionalnu državu Jugoslaviju. Bajević je pripadao srpskoj nacionalnosti, Marić muslimanskoj i Vladić hrvatskoj. Baš ovo mulietničko zajedništvo je ovaj klub činilo popularnim u cijeloj državi.

naslov

Morala je doći tek 1981. godina da bi Velež proslavio prvi nacionalni uspjeh u istoriji kluba. Predvođeni kapitenom Enverom Marićem, koji se nakon dvogodišnje avanture u Schalke 04, 1978. vratio u svoj klub, postali su prvi bosansko-hercegovački klub koji je osvojio jugoslovenski kup – Kup Maršala Tita.

Odlazak vodećih igrača iz Veleža, prije ili kasnije, je bio prirodan tok dogadaja. Tehnički iskusne absolvente mostarske Veležove škole, čuvene i izvan Balkana, su konstantno mamili elitni domaći klubovi ili avantura zvana inostranstvo. Tako su Bajević i Vladić, druga dva dijela osovine, propustili istorijsku pobjedu kupa. U to vrijeme oni su svojim mostarskim načinom igre u AEK Atini stvorili status legende i tek nakon osvajanja kupa su se vratili svojoj pravoj ljubavi. Dušan Bajević je rekao u razgovoru kako je tražio da mu se osigura povratak u Mostar u bilo koje doba.  „Kada mi je istekao ugovor u AEK Atini otišao sam kod predsjednika i rekao: Ja idem kući. Time je stvar bila riješena.“

1981. je bila kobna za istoriju Veleža, jer su ovog ljeta klub napustile dvije najsjajnije ličnosti: Vahid Halilhodžić i Blaž Slišković su Hercegovini okrenuli leđa. Napadača Halilhodžića je vuklo u Francusku, gdje je u službi FC Nantesa dva puta bio  najbolji strijelac prvenstva (1983. i 1985.), a 1983. podignuo i šampionski pehar. Veleža je posebno bolio gubitak Sliškovića, jer su s njim izgubili kompletnog fudbalera, kojeg nisu bez razloga nazvali „Maradonom sa Balkana“. Nakon nekog vremena u Hajduka iz Splita, otišao je u Marseille, gdje je na jednog budućeg najboljeg fudbalera svijeta ostavio veliki dojam. “Bio je to Slišković. Iako je ostao samo jednu sezonu kod OM-a, on je kao nijedan drugi igrač uticao na njega.” rekao je Zinedine Zidane u jednom intervjuu 2011. godine.

redarmy

Ali Veležu nikad nije bio problem ispuniti nastale rupe, kao one koje su nastale sa odlaskom Halilhodžića i Sliškovića, sa novim iznimnim talentima. Izgledalo je kao da Veležova škola,  kojoj su zavidjeli na kombinaciji uličnog fudbala i profinjenosti, proizvodi nove talente kao na traci.

Pod vodstvom ponovo ujedinjenog tria BMV stvorili su se uspjeha gladni omladinci kao što su Sead Kajtaz i Semir Tuce, koji u ljeto 1986. ponovo osvajaju Kup Maršala Tita, na vrhuncu svoga stvaranja. Sa klupe ih je predvodio tada mladi trener Dušan Bajević.

„Ovaj 14. maj je danas jedna od mojih najljepših uspomena i možda najveći uspjeh u mojoj karijeri“. Da Bajević ni godinu dana nakon kraja njegove igračke karijere trenira svoj voljeni klub i za njega je došlo iznenada: „Otišao sam na putovanje i dva dana kasnije sam dobio poziv iz predsjedništva. Rekoše da trebam postati šef stručnog štaba. – Ne postavljaj sad nikakva pitanja – dadoše mi do znanja da ćemo sve riješiti. Tek sam raspakovao kofere! Ali predsjednik je imao druge planove sa mnom, a ja mu nikad ne bih protivrijecio.“

Ovo drugo osvajanje kupa dalo je klubu dodatni stimulans, koji je u narednoj sezoni klub doveo do još jednog mjesta za viceprvaka. U zadnjoj utakmici Velež je izgubio svoju prednost nad drugoplasiranim Partizanom, porazom u gostima kod Slobode iz Tuzle, koja je time uspijela obezbjediti opstanak u ligi. Velež je bio, to je očigledno,  Bayer Leverkusen Jugoslavije dugo prije nego što nam je Leverkusen ovaj neologizam i podario.

Samo pet godina nakon toga Velež će početkom rata u Bosni i Hercegovini izgubiti sve sto je imao. Njegov stadion pod Bijelim Brijegom, u zapadnom dijelu grada, je zauzet u aprilu 1992. godine, trofeji kluba su pokradeni, memoari zapaljeni, zaposleni protjerani. Kratko poslije toga je, u Jugoslaviji zabranjeni hrvatski fudbalski klub Zrinjski iz Mostara, zauzeo stadion koji je imao više od 25000 mjesta kao i okolno zemljište. Veležu nije preostalo nista drugo nego bijeg u predgrađe Vrapčići.

Kada vide sliku današnjeg doma svog kluba, bivšim navijačima Veleža udare suze na oči. Na pitanje protjerivanja iz grada klub odlučno odgovara: „Velež Mostar neće odustati od svog prava da igra na stadionu pod Bijelim Brijegom.“

Svakodnevnica kluba je ipak tmurna. Dom u egzilu nije dostojan imenice “stadion”. Izgrađene tribine koje bi trebale obuhvatati oko 7000 gledalaca je sve što je ostalo ovom ponosnom klubu. Stvari koje se za svaki klub iz lokalne lige u Njemačkoj podrazumjevaju, se kod Veleža slave, poput uvođenja struje. 30 godina nakon slavnog popodneva u Beogradu Velež se raduje da pored stadiona dobiva pomoćni teren za trening. Kako je moglo doći tako daleko?

bmv

Dok Vaha Halilhodžić u bosanskim medijima krivicu baca na politiku, koja hoće da proslavi hrvatski narod sa uspješnim fudbalskim klubom, nego da ponosu ove države pomogne da opet stane na svoje noge. Velež krivicu traži kod samih sebe: Klub je 2016. godine faktički bio pred gašenjem. Ova situacija je bila rezultat dvadesetogodišnjeg pogrešnog menadžmenta u klubu. Planovi se nisu ispoštovali, mislilo se od danas do sutra umjesto da se napravi dugoročni plan za novu izgradnju. Bivše uprave kluba su godinama iskorištavali ne samo navijače koji su pomagali, nego i angažman bivših legendi, u svoje svrhe i time izdali povjerenje skoro svakoga.

Ne može se Halilhodžiću, trenutnom selektoru Japana, ni zamjeriti njegovo nepovjerenje. Poznavajući njegovu priču u njegovim riječima se oslikava do kraja života razočaran čovjek. Taj tada mladi trener je doslovno na vlastitoj koži doživio podjelu Mostara u zapadni hrvatski i istocni muslimanski dio. 1992. je u borbi ranjen i smatra se danas kao prvi ranjenik u Mostaru.  Fizički se oporavio već nakon nekoliko mjeseci, ali psihički ožiljci nikad nisu zacijelili .

Tako je Halilhodžić, nakon što je 2014. ispao protiv Njemačke u osmini finala na svjetskom prvenstvu,  te dao ostavku na mjestu selektora Alžira, bio glavni kandidat javnosti kao novi selektor bosanskohercegovačke reprezentacije, na šta je on reagovao sljedećim riječima: „Ja ovu ekipu neću nikad trenirati dokle god za izbor igrača moram konsultirati imama, fratra i popa.“

I na osnovi faktično trajne podjele Mostara i Bosne i Hercegovine, Velež i Veležovci sebe i dalje vide kao klub svih stanovnika ove balkanske države. „Velež nije samo fudbalski klub nego je i simbol grada Mostara i Bosne i Hercegovine. Sa svojim antifašističkim idealima je i način života za čiji se opstanak mora boriti.“

Propast kluba se spriječila pomoću jake povezanosti nove uprave i navijača, a izgubljeno povjerenje se pokušava povratiti pomoću konkretnih dugoročnih planova. „Velež nakon dugog vremena opet stoji na dvije zdrave noge.“, rekao nam je mladi koordinator Fazlija Puzić u ime kluba.

I Dušan Bajević se polako pokazuje optimističnim za budućnost: „Mi svi želimo da se Velež vrati tamo gdje je nekada bio i siguran sam da će trenutna uprava kluba zajedno sa  navijačima i bivšim igračima to i postići.“ Bajević nam je rekao u razgovoru da i pored svoga posla kao generalni direktor AEK-a iz Atine uvijek ima vremena za svoj Velež. „Mostar sada ima svoj mir. Sada samo mora pronaći šarm koji je nekada posjedovao. Ljudi se opet moraju voljeti i respektovati . Da će to jednog dana tako biti u to čvrsto vjerujem.“

Zahvaljujemo se našem Dominiku Sliškoviću na tekstu i njegovoj majci na prevodu.