Kupi kart(ic)u – pomozi i podrži SVOJ Velež !

Da je nama Hercegovcima rezultat i protivnik važan faktor i činjenica za posjetu stadionu pokazuju statistički podaci iz prethodnih sezona i jesenje polusezone. Pokazuju to i statistički podaci iz vremena kada je FK Velež bio stabilan jugoslovenski prvoligaš i jedini klub za koji se u to vrijeme u Mostaru i regiji navijalo. Statistika pokazuje da…

Kapiteni i službena lica pred početak utakmice na Koševu

 

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicista (zlatko.serdarevic@gmail.com)                  

Iako se navedeni događaj desio ne tako davno,  preciznije prije 17 godina, on je ipak po mnogo čemu istorijski i zbog toga mu poklanjamo izuzetnu pažnju u našem vremeplovu. Nakon 62. godine, FK Velež i HŠK Zrinjski, pred 7000 posjetilaca, odigrali su 1.3.2000. prijateljsku utakmicu, istina ne u Mostaru nego u Sarajevu na stadionu Koševo. Razlog je potpuno jasan – uprava Zrinjskog nije dozvoljavala igranje na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom. Susret je predstavljao uvertiru u početak Premijer lige i Lige HB. Zanimljivo je da se susret održao u organizaciji Dnevnog avaza i firme Lijanovići. Početni udarac je izveo Thomas Miller, ambasador USA u Bosni i Hercegovini. Ekipe su nastupile u ovim sastavima: Velež – Dizdarević, Kodro, Kajtaz, Zaimović, Kadrić, Greljo, M. Teletović, Ćemalović, Serdarević, Bebanić, Muratović. Još su igrali: Čampara, Ćehajić, Pajić, As. Škaljić i Ar. Škaljić. Trenersku funkciju vršio je Sedin Tanović. Boje HŠK Zrinjski su branili: Jurjev, Skoko, Vranješ, Kordić, Farac, Musa, Marjanović, D. Bogdan, Đepina, T. Bogdan,  Miloš, a još su nastupali: Krešić, Bubalo, Sušac, Puldžić, Raspudić, Lizde. Predvodio ih je trener Dalibor Cvitanović.

Igralo se po hladnom vremenu i teškom terenu pokrivenom snijegom. U Sarajevo je organizovano doputovao izuzetno veliki broj navijača Rođenih. Tribine su se crvenile od odjeće i rekvizita uvijek odanih i temperamentnih navijača. Sudijska četvorka u sastavu: Alija Lizde i Željko Drlje sa pomoćnicima Mirom Bevandom i Gordanom Batlakom (svi iz Mostara). Kuriozitet ovog susreta se ogledao u tome što je prvo plouvrijeme u ulozi glavnog sudije bio Alija Lizde a u drugom Željko Drlje. Na njihovim dresovima nije bilo nikavih oznaka, pa čak ni onih o sudijskim savezima kojim pripadaju. To je bio dobar znak pomirljivosti i želje da sve protekne u najboljem redu. Po ocjeni izvještača suđenje je ocjenjeno najvećom ocjenom. Utakmica je završena neriješenim rezultatom 2:2 (2:2) i to je bio odraz onog što se dešavalo na terenu. Zgoditke su postigli: Serdarević u 30 minuti, i M. Teletović u 34 min. za Velež, dok je dva gola za Zrinjski postigao Miloš u 14 i 28. minuti. Slaven Musa, trener Zrinjskog je nakon utakmice izjavio da je rezultat realan, a da je utakmica igrana u veoma dobroj atmosferi, izražavajući pri tom ubjeđenje da će iduće sezone biti jedinstvena liga i da će oba tima igrati pod Bijelim Brijegom. Direktor Zrinjskog Božidar Puljić je kazao kako „među nama više ne postoje nikakve nesuglasice“, a na pitanje da li će se uskoro pod Bijelim Brijegom sastati gradski rivali, odgovorio je „ to je stvar dogovora“.  Kapiten Rođenih Samir Ćemalović je kazao da je igra u prvom poluvremenu bila bolja i dodao: “Mislim da je završena stvar da Velež i Zrinjski zaigraju na Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom”. Direktor Veleža Mustafa Škoro je pokazao visoku svijest o značaju ovog meča: “Rezultat nije bio u pravom planu. Mislim da je pobijedio fudbal i Mostar je slavio kao jedinstven grad. Ovo je veliki trenutak za oba kluba i naš fudbal uopšte.” akcentirao je Škoro.

Dalibor Cvitanović, trener Zrinjskog  je izrazio nadu za bolje sutra našem fudbalu posebno kad je riječ o gradskim rivalima: “Ako bude jedinstvene lige, a sve su prilike da hoće, vjerovatno će se derbiji pod Bijelim Brijegom igrati dugi niz godina” kazao je Cvitanović.

Na pripremi ove utakmice dugo je rađeno i ona predstavlja početak novog poglavlja u odnosima dva gradska kluba koja su prije Drugog svjetskog rata neprekidno sve do 1940. godine zajedno nastupala u gradskoj i hercegovačkoj ligi. Tada su odnosi bili harmonični, prijateljski i veoma korektni i nije bio rijedak slučaj da igrači iz jednog prelaze u drugi tim.

Damir Zorić, ambasador RH u BiH pozdravio je ovaj susret i za zagrebački Večernji list je izjavio da Gradski stadion pod Bijelim Brijegom moraju koristiti oba kluba: “To je stvar Gradske uprave. Ako je aerodrom gradski i koriste ga različiti ljudi, možda i stadion može biti gradski, a korištenje je stvar dogovora i troškova. Konačno u svijetu imate mnogo velikih, a još više manjih klubova u istom gradu koji koriste isti stadion. Uzmite na primjer Milano” saopštio je Zorić.

Podsjećamo da je Ilija Dominković, predsjednik N/F saveza BiH izjavio: “Držim da se utakmica, kad je već dogovorena, trebala održati u Mostaru i ona može doprinjeti uspostavih boljih međusobnih odnosa i utemeljenju zajedničke savezne lige.”

Nešto više od godine dana kasnije, mjeseca juna 2001., na sjednici Općinskog vijeća Općine Jugozapad, održane pod patronatom načelnika Ivana Mandića, donešena je odluka da se Zrinjskom Gradski stadion pod Bijelim Brijegom izda na 109 godina. Iako je jedino Gradska uprava Mostara mogla donijeti takvu odluku, usvojena je bez  njenog odobrenja, kao i bez Veleža koji je taj stadion koristio od 1958. godine kada je i izgrađen kao Gradski stadion – dakle vlasnik mu je grad a ne jedna općina.  Za korištenje Zrinjski je prema ugovoru imao da plaća 5000 km mjesečno. Podsjećamo da je uprava Veleža u više navrata tražila da stadion ravnopravno koristi sa Zrinjskim jer pripada Gradu Mostaru, ali je uvijek dolazio negativan odgovor.

Još od 5.5.1999. godine Javno preduzeće „Stadioni“ je sa NK Zrinjski napravilo ugovor o korištenju ovog stadiona na pet godina.

Još jedan važan detalj govori o maćehinskom odnosu BH vlasti prema Veležu. Naime 1999. godine Federalno ministarstvo sporta dodjelilo je Zrinjskom sredstva u iznosu od 100 000 DEM, dok Veležu nije ni feninga. Tako imamo slučaj da se s jedne strane bojkotuje povratak Veleža na Gradski stadion, a s druge strane se nagrađuje onaj kome je to pravo dato.

Clanska 1934

Članska karta FK Velež iz 1934. godine na ime Dr Safet Mujić

 

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarević@gmail.com)

Prvi trener Veleža bio je Ivo Ćorić koji je u klub došao 1931. godine. Do tada je funkciju pročelnika obavljao Ilija Dabić, jedan od utemeljivača Veleža 1922. godine. Kapitensku traku nosio je Safet Džinović, vrlo ugledni i omiljeni građanin Mostara. Po nepisanom pravilu obično je, do dolaska trenera Ćorića, kapiten ujedno bio i trener.

Ivo Ćorić je imao bogatu fudbalsku karijeru. Odigrao je oko 300 utakmica u periodu 1930.-1933. godine da bi kasnije prešao u sudije. Nastupao je u nekoliko gradskih klubova, ali je uvijek izjavljivao da mu je bilo najdraže raditi u Veležu na amaterskoj osnovi s obzirom da je profesionalno radio u Ložionici pri Željeznicama.

-Klubana se nalazila kod Ložionice u kući Marka Sudara. Imala je jednu podrumsku prostoriju u kojoj se moglo presvući najviše petnaestak igrača. Kancelarija se nalazila u Radničkom domu na Glavnoj ulici. Od te klubane,  u kojoj nije bilo vode, do igrališta smo išli pješke u dresovima. Na treninzima smo najviše pažnje posvečivali sticanju kondicije, uglavnom trčanjem oko igrališta JSK , gdje se najveći broj utakmica odigravao jer su tu bili najpovoljniji uslovi za igru. Nakon dolaska u Velež, nekoliko utakmica igrao sam na mjestu centarfora. U Sarajevu sam 1931. godine položio ispit za fudbalskog sudiju, a osam godina kasnije stekao  sam zvanje saveznog sudije. Ove zanimljive detalje je svojevremeno Ivo Ćorić kazivao autoru ovog teksta. Svaki detalj njegove priče je zabilježen jer je dragocjen za rekonstrukciju istorije Veleža. Iz jednog sačuvanog žiga SK Vardara koji se nalazi u mojoj arhivi, vidi se da je osnovan 1922. godine, isto kao i Velež.

U Mostaru je pored RSK Velež, HŠK Zrinjskog, JSK i SK Vardara djelovao Radnički sportski klub kojeg su popularno nazivali Šegrtski klub jer su u njemu igrali isključivo mladi šegrti. Prostorije tog kluba nalazile su se u starom Radničkom domu koji je bio lociran „Pod lipom“, upravo na mjestu gdje se danas ulazi u Bazar iz Glavne ulice. Rad Veleža prvi put je zabranjen 1929. godine kad je uvedena Šestojanuarska diktatura. Tada je zatvoren stari Radnički dom i svi igrači iz Šegrtskog kluba prešli su u Velež čime je klub dobio mlade snage željne dokazivanja. U Šegrtskom klubu su tada igrali Damjan Lojpur, Osman Šantić, Safet Džinović, David Altarac, Jaša Šantić (golman), Ismet Torlo i drugi. Kasnije će oni postati udarna snaga Rođenih. Klubana Veleža jedno vrijeme se nalazila u Kokotovića kući. Ideja o stvaranju podmlatka začela se tek krajem 1933. godine. Treba shvatiti takav odnos jer fudbal nije u Mostaru imao dugu tradiciju niti stručnjake koji bi podigli nivo igre i općenito odnos prema obavezama.

Igrači FK "Velež" iz 1933. godine

Igrači FK “Velež” iz 1933. godine

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Nastavljamo sa izvještajem o kulturno-sportskoj manifestaciji iz 1933. godine koju su zajednički organizovali FK Velež, Radnički glazbeni zbor „Sloboda“ i Radničko pjevačko društvo „Proleter“ iz Sarajeva. Oba ova sastava brojala su oko stotinu članova, tako da grad na Neretvi nikad do tada nije imao tako veliku posjetu. Pripreme za doček prijatelja iz Sarajeva trajale su danima. Oba kulturna društva, „Proleter“ i „Sloboda“, zahvaljujući svojim ranijim uspjesima nosila su laskave epitete, što je priredbi davalo još veću notu. Gotovo nevjerovatno zvuči podatak da se na željezničkoj stanici, gdje su se gosti očekivali, iskupilo oko 2000 Mostaraca. U najvećem broju to su bili radnici i svi su potpuno ispunili stanični prostor. Grafički radnik Lazar Radić, koji je kumovao Veležovom imenu, održao je prigodan govor dobrodošlice nakon čega je dugačka povorka krenula gradskim ulicama na odredište. Zanimanje za koncert u večernjim satima bilo je toliko da veći broj građana nisu mogli biti ni blizu sali. Na prvoj utakmici turnira, koji je održan istog dana, a o kome smo pisali u prethodnom prilogu, sastali su se Velež i Zrinjski.  Kod stanja 4: 1 za Velež utakmica je prekinuta jer su fudbaleri Zrinjskog napustili teren te je registrovana  rezultatom postignutim na terenu. U prvoj finalnoj utakmici sa Jugoslovenskim sportskim klubom (JSK) nije bilo pobjednika jer je završena neodlučeno 2:2. Druga finalna utakmica zakazana je za sedam dana kasnije. Igralo se po hladnom i vjetrovitom vremenu ali ni tada se nije znao pobjednik jer je na kraju rezultat glasio  Velež-JSK 3:3. U produžecima je gol JSK odlučio o pobjedniku tako da se pehar, poklon radnika Mostara, našao u rukama gradskog rivala JSK. 

Tokom ove godine (1933.) klub broji 50 članova, a u prvom timu je igralo 16 fudbalera. Rezerve su, u odnosu na iste igrače u druga tri gradska kluba, bile daleko bolje. Od 28 utakmica, koliko ih je odigrano do početka novembra 1933. godine, čak 21 je Velež riješio u svoju korist, 5 ih je završeno neriješenim rezultatom, dok su samo dvije utakmice izgubljene. Gol razlika – impozantnih 77 postignutih i 34 primljena zgoditka. U ovom godinama, to će se vidjeti iz kasnijih izvještaja, Velež je krenuo ka Prvoj ligi u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji.

Igrači Veleža, Zrinjskog, Jugoslovneskog Sportskog Kluba - svi iz Mostara i sarajevskog Hajduka - u Mostaru 1937. godine

Igrači Veleža, Zrinjskog, Jugoslovneskog Sportskog Kluba – svi iz Mostara i sarajevskog Hajduka – u Mostaru 1937. godine

Piše i uređuje: Zlatko Serdarević (zlatko.serdarević@gmail.com)

Samo godinu dana nakon osnivanja Velež je uzeo učešće na prvom turniru koji je organizovan u Mostaru, a u povodu Olimpijskog dana. U to vrijeme (1923.) postojala su četiri gradska kluba: RSK Velež, Jugoslovenski sportski klub (JSK), HŠK Zrinjski i SK Vardar. Između klubova nije bilo netrpeljivosti kao danas i takmičili su se u fer i korektnoj sportskoj igri u sklopu gradske lige – na nivou grada Mostara. Nije bio rijedak slučaj da igrači iz jednog prelaze u drugi klub, naravno bez ikakvog obeštečenja. Nekadašnje Staro Veležovo igralište naspram Partizanskog spomenika je u stvari igralište JSK i ono je bilo najkvalitetnije. Igralište Zrinjskog nalazilo se prekoputa današnje zgrade Mepas, dok je Velež trenirao na terenu-ledini iznad Sjeverenog logora. Najveći broj utakmica igrao se na terenu JSK kao najkvalitetnijem.

Turnir se odvijao 13. aprila 1923. godine po kup sistemu. Velež je tada, kao najmlađi gradski klub, zvanično ušao u sportski život Mostara. Od 1929. godine Velež definitivno preuzima primat i slovi kao najuspješnija gradska ekipa. Jedanaest godina kasnije, u vrijeme kada je klub stekao veliku popularnost i imao brojnu armiju navijača posebno među radnicima i omladinom, Rođeni su u saradnji sa radnicima Fabrike duhana, Rudnika mrkog uglja i  Ložionice, koja je djelovala u okviru Jugoslovenskih željeznica, organizovali turnir. Aprila 1933. godine pored turnirskog nadmetanja organizovan je bogat kulturni program. Kao gosti doputovali su članovi Radničkog glazbenog zbora „Sloboda“ i Radničkog pjevačkog društva „Proleter“, oba iz Sarajeva. Dobrodošlicu im je poželio član uprave Lazar Radić, inače grafički radnik koji je na osnivačkoj skupštini Veleža dao taj naziv. I ovog puta na turniru su učestvovali svi gradski klubovi – Velež, Vardar, JSK i Zrinjski. Turnir su otvorili Velež i Zrinjski. Rođeni su potpuno deklasirali protivnike zabilježivši ubjedljivu pobjedu od 4:1. U finalu su se našli Velež i JSK. Za pobjedu nije bila dovoljna jedna utakmica s obzirom da je završena neodlučno 2:2, prvo poluvrijeme 1:1. Tek u produžecima nakon drugog meča između istih rivala odlučen je pobjednik. Nakon prvog poluvremena igrači su napustili teren kod rezultata 2: 1 u korist JSK. Kraj utakmice nije donio pobjednika jer je bilo 2:2. U produžecima dva puta po 10 minuta JSK je postigao odlučujući gol i pehar je pripao gradskom rivalu JSK.

Pred odlazak na gostovanje u Livno 1923. godine desio se jedan zanimljiv slučaj. Kako Velež nije mogao zbog loše finansijske situacije unajmiti kamion za putovanje Mirko Vlaho član uprave kluba, samoinicijativno je otišao kod generala kraljevske vojske u Konak na Suhodolinu. General ga je primio i upitao kakav je problem.

-Uprava Veleža, gospodine generale, traži od vas jedan kamion za naše putovanje u Livno.

-Kakve veze gospodine ima vojska sa sportom, upita general?

-Ima, odgovori Vlaho.

-Kakve zaboga, recite mi?

-Pa gospodine generale kralj Aleksandar je pokrovitelj sporta, ubjedljivo će Vlaho.

-Pa kad je tako, odobravam  vam kamion, i neka je sretno.

U međuvremenu je general doznao da to nije bio zvaničan potez uprave nego pojedinca. Ipak ništa nije poduzimao je bi se obrukao, s obzirom da ga je Vlaho u stvari prevario.

U Livnu je tada Velež zabilježio pobjedu i rezultat je glasio 1:0. Navodimo neke od fudbalera iz tog vremena:  Milan Trbulin, Vuko Čulajević, Desko Jelić, Stanko Janjić, Ragib Hebib, Salko Hadžiomerović, Mustafa Hadžiomerović, Hasan  Ćišić, Rudolf Beltram, Miko Kamhi, Armin Altarac zvani Ćibli…

Od nekadašnje sjajne zvijezde Hercegovine, Veleža iz Mostara, danas je nakon raspada bivše višenacionalne države Jugoslavije ostala samo sjena.

naslovna

40000 gledalaca je 14. maja 1986. godine na stadionu JNA u Beogradu doživjelo kako je Velež iz Mostara pobijedio Dinamo iz Zagreba sa 3:1. Igrači i funkcioneri, zajedno sa navijačima, su opušteno slavili drugu osvajanje kupa u istoriji kluba. 30 godina kasnije nije izblijedjela samo uspomena na ovo veličanstveno popodne, nego i cijelog nekada cijenjenog kluba.

2016 su Rođeni, kako Veleža oduvijek nazivaju, ispali iz prve bosanske lige. Pad u drugu ligu je bio sljedeći udarac u stalnoj borbi za golu eksistenciju, koja prati noviju istoriju crvenih. Dok su se prije očekivala putovanja za Split, Beograd i Sarajevo da bi se igralo sa Hajdukom, Crvenom Zvezdom i Željezničarom, danas se siva svakodnevnica zove Kakanj, Čapljina i Novi Travnik: duboka periferija Bosne i Hercegovine, nešto bolji seoski tereni i često tek dvocifreni broj gledalaca, grizu ponos ovog veličanstvenog kluba kojem nije bio suđen veliki uspjeh.

duskovaha

Posebno bi se trebala spomenuti ekipa kojoj je na tragičan način 1974. oduzeto prvenstvo. Do danas se način na koji je do tog došlo smatra skandaloznim. Jugoslovenski fudbalski savez je u toku prvenstva izmijenio pravila u slučaju istog broja bodova na kraju sezone. Umjesto kao do tada, da se uzme međusobni omjer, koji je Velež sa dvije pobjede protiv budućeg prvaka Hajduka iz Splita čisto dobio, sada se gledalo na gol razliku gdje je vaga pretegnula u korist Hrvata.

Ova zlatna, ali nikad pozlaćena era, oko po njemačkom automobilu nazvanom BMV osovinom, sa napadačem Dušanom Bajevićem, golmanom Enverom Marićem i playmakerom Franjom Vladićem nije predstavljala samo atomski fudbal, već slikovito i višenacionalnu državu Jugoslaviju. Bajević je pripadao srpskoj nacionalnosti, Marić muslimanskoj i Vladić hrvatskoj. Baš ovo mulietničko zajedništvo je ovaj klub činilo popularnim u cijeloj državi.

naslov

Morala je doći tek 1981. godina da bi Velež proslavio prvi nacionalni uspjeh u istoriji kluba. Predvođeni kapitenom Enverom Marićem, koji se nakon dvogodišnje avanture u Schalke 04, 1978. vratio u svoj klub, postali su prvi bosansko-hercegovački klub koji je osvojio jugoslovenski kup – Kup Maršala Tita.

Odlazak vodećih igrača iz Veleža, prije ili kasnije, je bio prirodan tok dogadaja. Tehnički iskusne absolvente mostarske Veležove škole, čuvene i izvan Balkana, su konstantno mamili elitni domaći klubovi ili avantura zvana inostranstvo. Tako su Bajević i Vladić, druga dva dijela osovine, propustili istorijsku pobjedu kupa. U to vrijeme oni su svojim mostarskim načinom igre u AEK Atini stvorili status legende i tek nakon osvajanja kupa su se vratili svojoj pravoj ljubavi. Dušan Bajević je rekao u razgovoru kako je tražio da mu se osigura povratak u Mostar u bilo koje doba.  „Kada mi je istekao ugovor u AEK Atini otišao sam kod predsjednika i rekao: Ja idem kući. Time je stvar bila riješena.“

1981. je bila kobna za istoriju Veleža, jer su ovog ljeta klub napustile dvije najsjajnije ličnosti: Vahid Halilhodžić i Blaž Slišković su Hercegovini okrenuli leđa. Napadača Halilhodžića je vuklo u Francusku, gdje je u službi FC Nantesa dva puta bio  najbolji strijelac prvenstva (1983. i 1985.), a 1983. podignuo i šampionski pehar. Veleža je posebno bolio gubitak Sliškovića, jer su s njim izgubili kompletnog fudbalera, kojeg nisu bez razloga nazvali „Maradonom sa Balkana“. Nakon nekog vremena u Hajduka iz Splita, otišao je u Marseille, gdje je na jednog budućeg najboljeg fudbalera svijeta ostavio veliki dojam. “Bio je to Slišković. Iako je ostao samo jednu sezonu kod OM-a, on je kao nijedan drugi igrač uticao na njega.” rekao je Zinedine Zidane u jednom intervjuu 2011. godine.

redarmy

Ali Veležu nikad nije bio problem ispuniti nastale rupe, kao one koje su nastale sa odlaskom Halilhodžića i Sliškovića, sa novim iznimnim talentima. Izgledalo je kao da Veležova škola,  kojoj su zavidjeli na kombinaciji uličnog fudbala i profinjenosti, proizvodi nove talente kao na traci.

Pod vodstvom ponovo ujedinjenog tria BMV stvorili su se uspjeha gladni omladinci kao što su Sead Kajtaz i Semir Tuce, koji u ljeto 1986. ponovo osvajaju Kup Maršala Tita, na vrhuncu svoga stvaranja. Sa klupe ih je predvodio tada mladi trener Dušan Bajević.

„Ovaj 14. maj je danas jedna od mojih najljepših uspomena i možda najveći uspjeh u mojoj karijeri“. Da Bajević ni godinu dana nakon kraja njegove igračke karijere trenira svoj voljeni klub i za njega je došlo iznenada: „Otišao sam na putovanje i dva dana kasnije sam dobio poziv iz predsjedništva. Rekoše da trebam postati šef stručnog štaba. – Ne postavljaj sad nikakva pitanja – dadoše mi do znanja da ćemo sve riješiti. Tek sam raspakovao kofere! Ali predsjednik je imao druge planove sa mnom, a ja mu nikad ne bih protivrijecio.“

Ovo drugo osvajanje kupa dalo je klubu dodatni stimulans, koji je u narednoj sezoni klub doveo do još jednog mjesta za viceprvaka. U zadnjoj utakmici Velež je izgubio svoju prednost nad drugoplasiranim Partizanom, porazom u gostima kod Slobode iz Tuzle, koja je time uspijela obezbjediti opstanak u ligi. Velež je bio, to je očigledno,  Bayer Leverkusen Jugoslavije dugo prije nego što nam je Leverkusen ovaj neologizam i podario.

Samo pet godina nakon toga Velež će početkom rata u Bosni i Hercegovini izgubiti sve sto je imao. Njegov stadion pod Bijelim Brijegom, u zapadnom dijelu grada, je zauzet u aprilu 1992. godine, trofeji kluba su pokradeni, memoari zapaljeni, zaposleni protjerani. Kratko poslije toga je, u Jugoslaviji zabranjeni hrvatski fudbalski klub Zrinjski iz Mostara, zauzeo stadion koji je imao više od 25000 mjesta kao i okolno zemljište. Veležu nije preostalo nista drugo nego bijeg u predgrađe Vrapčići.

Kada vide sliku današnjeg doma svog kluba, bivšim navijačima Veleža udare suze na oči. Na pitanje protjerivanja iz grada klub odlučno odgovara: „Velež Mostar neće odustati od svog prava da igra na stadionu pod Bijelim Brijegom.“

Svakodnevnica kluba je ipak tmurna. Dom u egzilu nije dostojan imenice “stadion”. Izgrađene tribine koje bi trebale obuhvatati oko 7000 gledalaca je sve što je ostalo ovom ponosnom klubu. Stvari koje se za svaki klub iz lokalne lige u Njemačkoj podrazumjevaju, se kod Veleža slave, poput uvođenja struje. 30 godina nakon slavnog popodneva u Beogradu Velež se raduje da pored stadiona dobiva pomoćni teren za trening. Kako je moglo doći tako daleko?

bmv

Dok Vaha Halilhodžić u bosanskim medijima krivicu baca na politiku, koja hoće da proslavi hrvatski narod sa uspješnim fudbalskim klubom, nego da ponosu ove države pomogne da opet stane na svoje noge. Velež krivicu traži kod samih sebe: Klub je 2016. godine faktički bio pred gašenjem. Ova situacija je bila rezultat dvadesetogodišnjeg pogrešnog menadžmenta u klubu. Planovi se nisu ispoštovali, mislilo se od danas do sutra umjesto da se napravi dugoročni plan za novu izgradnju. Bivše uprave kluba su godinama iskorištavali ne samo navijače koji su pomagali, nego i angažman bivših legendi, u svoje svrhe i time izdali povjerenje skoro svakoga.

Ne može se Halilhodžiću, trenutnom selektoru Japana, ni zamjeriti njegovo nepovjerenje. Poznavajući njegovu priču u njegovim riječima se oslikava do kraja života razočaran čovjek. Taj tada mladi trener je doslovno na vlastitoj koži doživio podjelu Mostara u zapadni hrvatski i istocni muslimanski dio. 1992. je u borbi ranjen i smatra se danas kao prvi ranjenik u Mostaru.  Fizički se oporavio već nakon nekoliko mjeseci, ali psihički ožiljci nikad nisu zacijelili .

Tako je Halilhodžić, nakon što je 2014. ispao protiv Njemačke u osmini finala na svjetskom prvenstvu,  te dao ostavku na mjestu selektora Alžira, bio glavni kandidat javnosti kao novi selektor bosanskohercegovačke reprezentacije, na šta je on reagovao sljedećim riječima: „Ja ovu ekipu neću nikad trenirati dokle god za izbor igrača moram konsultirati imama, fratra i popa.“

I na osnovi faktično trajne podjele Mostara i Bosne i Hercegovine, Velež i Veležovci sebe i dalje vide kao klub svih stanovnika ove balkanske države. „Velež nije samo fudbalski klub nego je i simbol grada Mostara i Bosne i Hercegovine. Sa svojim antifašističkim idealima je i način života za čiji se opstanak mora boriti.“

Propast kluba se spriječila pomoću jake povezanosti nove uprave i navijača, a izgubljeno povjerenje se pokušava povratiti pomoću konkretnih dugoročnih planova. „Velež nakon dugog vremena opet stoji na dvije zdrave noge.“, rekao nam je mladi koordinator Fazlija Puzić u ime kluba.

I Dušan Bajević se polako pokazuje optimističnim za budućnost: „Mi svi želimo da se Velež vrati tamo gdje je nekada bio i siguran sam da će trenutna uprava kluba zajedno sa  navijačima i bivšim igračima to i postići.“ Bajević nam je rekao u razgovoru da i pored svoga posla kao generalni direktor AEK-a iz Atine uvijek ima vremena za svoj Velež. „Mostar sada ima svoj mir. Sada samo mora pronaći šarm koji je nekada posjedovao. Ljudi se opet moraju voljeti i respektovati . Da će to jednog dana tako biti u to čvrsto vjerujem.“

Zahvaljujemo se našem Dominiku Sliškoviću na tekstu i njegovoj majci na prevodu.