Bosanskohercegovački grad Mostar proživljava komplikovane sportske dane. Historijski klub Velež se ne oporavlja od pada u drugu ligu, a Mostarski Rođeni koriste priliku da povrate naslijeđe kluba.

Energetsko piće, isto ono koje je skrenulo pažnju tamošnjih navijača na nedostatak romantike fudbala u Salzburgu i Lajpcigu, pojavit će se, kao i svake godine na jednom od simbola posljednjeg evropskog rata. Dok Red Bull organizuje skokove u vodu, lokalci za šaku KM-ova ili uz malo sreće eura, skaču sa Starog mosta u Mostaru. Hrvati su ga srušili 9. novembra 1993. godine. Most nije imao veliki strateški značaj, ali je imao najveći mogući simbolički značaj. Ako je Bosna bila Jugoslavija u malom, Mostar je bio savršen primjer suživota naroda. Grad u kojem “si znao ko je ko samo po praznicima koje je slavio“ govori nam Meho Kodro koji je napustio Mostar prije samog početka rata. “Stigao sam u Donosti (San Sebastian) u decembru ’91 i već naredno ljeto nisam se mogao vratiti jer je rat počeo na proljeće. Nisam se mogao vratiti naredne tri godine.“ prisjeća se bivši igrač, između ostalih Real Sociedada i Barcelone. Tokom balkanske apokalipse Neretvom su plutali leševi, istom onom Neretvom koja je bila svjedok žestokog otpora i oslobođenja zemlje predvođenog Titovim partizanima u borbama protiv njemačkih nacista, italijanskih fašista, srpskih četnika i hrvatskih ustaša. Rijeka Neretva postala je besmrtna u čuvenom filmu Bitka na Neretvi, najskupljem filmu jugoslovenske kinematografije. Tu je također još uvijek, neustrašivi čuvar grada, planina Velež. Ovaj naziv se povezuje sa slavenskim bogom vode, magije i podzemlja, a isto ime nosi i najveći fudbalski gubitnik od završetka rata.

magazin

Pad i izgnanstvo

Gledamo golove koji padaju večeras u Ligi šampiona. Real Madrid je pobijedio, Dortmund takođe, City i Lion. Osjećam taj nemir, taj deja-vu, proces koji će trajati do proljeća, a koji nam donosi međunarodni fudbal. „Mi nikad nećemo vidjeti našu ekipu tamo“ govori mi Faruk nakon gledanja utakmice Juve-Sevilla dok mi dodaje pivo iz crvenog frižidera sa velikim logom Mostarskih rođenih, navijača Veleža u čijim sam se prostorijama sastao sa njim, Senadom i Almirom. Njih trojica se sjećaju zlatnog perioda kluba kad je 70-tih i 80-tih godina. Perioda sa igračima kao što su: Dušan Bajević, Vahid Halilhodžić, Sead Kajtaz, Semir Tuce ( Jugoslovenski igrač godine 1986 ) i Blaž Slišković, kada je Velež igrao najbolji fudbal u Jugoslaviji. Mladi Sergej Barbarez i Hasan Salihamidžić nisu ni imali vremena da se proslave u Mostaru.

Danas je Velež predzadnji u drugoj ligi, u polusezoni na čijem je početku prošle godine doveden u pitanje i njegov opstanak. Prethodni UO je raspušten, ali su se Mostarski rođeni mobilizovali i pokrenuli novu dinamičnu direktvu u kojoj vlada sklad. Rođeni, kaže Faruk, broje oko 500 članova, starosne dobi od dva mjeseca do 88 godina i prevodi nam sa bosanskog “Rođeni – Nativos“. Hrvatska opsada i nametanje Herceg-Bosne (koja je zavisila od Zagreba, ali čije je sjedište bilo u Mostaru) sistematizovala je apartheid koji je najskuplje platio Velež, multietnički klub koji je povezivan sa ljevicom i Jugoslavijom. Vojne snage novog poretka u Hercegovini, pomogle su ponovno uspostavljanje Zrinjskog, kluba kojeg su osnovali hrvatski nacionalisti 1905. godine, a koji je bio ugašen u periodu od 1945 do 1992. godine zbog učestvovanja u ligi ustaškog režima za vrijeme nacističke okupacije. Velež je protjeran sa svog stadiona Bijeli brijeg, koji danas pripada Zrinjskom, vodećem klubu domaće lige. Veležovi Rođeni su u izgnanstvu već dvije decenije, 14 kilometara sjeverno od Bijelog brijega, na malom i hladnom stadionu “Vrapčići”. „Izbacivanje sa Bijelog brijega je najveći poraz Veleža u njegovoj historiji. Da se Velež vrati na svoj stadion, došlo bi do pomirenja.“ rekao nam je ranije Kodro, posljednja zvijezda ovog kluba. Sa njim se slažu i trojica članova Rođenih i ističu „Mi smo najveći gubitnici u jugoslovenskom ratu“. Za njih je, pored povratka u prvu ligu, od krucijalnog značaja održati ono što predstavlja ovaj klub. Almir nam pokazuje grb kluba i skraćenicu RSD – Radničko sportsko društvo.

sastarim

O politici na Balkanu ne govore samo ovi simboli ili petokraka, crvena zvijezda koja se nalazi i na grbu Veleža koju su društvene mase povratile 2005. godine. Ne govorimo samo o eksplicitnim zastavama, himnama, vjerskim praznicima, pjesmicama sa stadiona – bosansku reprezentaciju prati i sjećanje na masakr u Srebrenici, o čemu najbolje govori posljednji susret sa „ortodoksnom“ Grčkom u Atini. Ovdje čak i kuhinja podsjeća na društvena obilježja. Bosanski lonac, jelo od teletine, krompira, mrkve i povrća, često se koristi kao sinonim za prijeratni etnički miks. U Mostaru, kao i u cijeloj Bosni, široko zastupljeni burek, tijesto punjeno mesom, sirom ili špinatom koji se služi za doručak uz čašu jogurta ili se jede kao fast-food, također je postao simbolom pred početak rata. Tačnije, u nacionalističkim krugovima u Sloveniji prije osamostaljivanja, pridjev “burek” je korišten kao ksenofobni sinonim za imigrante sa juga zemlje, tačnije Bosance i Albance. 1990. godine u Ljubljani je osvanuo više nego jasan grafit: „Burek? Nein, danke!“ na njemačkom kao protuotrov orijentalnoj zaostalosti. Naravno i ćevapi su korišteni u istom kontekstu. Mljeveno meso sa lukom, specijalitet koji se služi i u Beogradu u najluksuznijim restoranima povezuje se sa  glumcem Batom Živojinovićem poznatom po svojim ulogama u partizanskim filmovima od kojih je najpoznatiji „Valter brani Sarajevo“. Veliki broj staraca prolazi Mostarom u parovima ili u grupama ispred turske kafane sa pogledima u bezdan. Nema potrebe da govore. Zidovi sve govore. Svi zidovi u centru grada pripadaju Veležu, njegovoj grupi navijača Red Army. „Jedan klub jedan grad“ jedan je od natpisa. Nema ni traga od svemoćnog Zrinjskog. Odjekuju ezani sa minareta, a neproporcijalni toranj koji se izdiže visoko u nebo pripada franjevačkoj crkvi Svetog Petra i Pavla. Ova crkva je bila oštećena tokom rata, a hrvatske vlasti su je rekonstruisale 2000. godine. Sa 107m visine ne samo da je najvisočija crkva na Balkanu, već i u cijeloj jugoistočnoj Evropi. U njenoj pozadini na brdu Hum nalazi se 33 metra visok krst koji se vidi iz bilo kojeg dijela grada Mostara, grada čiju upravu čine predstavnici HDZ-a, političke stranke koju je osnovao Franjo Tuđman kako bi predvodio osamostaljivanje hrvata od Beograda.

Super fudbal u vječnom stanju pripravnosti

Sa Amerom i Adnanom se nalazim u Yu-caffe, u Sarajevu koji nije prijestonica Jugoslavije, ali po svemu bi to mogao biti. Dvojica Rođenih, jedan Sarajlija i jedan Mostarac koji je u prijestonicu došao zbog posla, sa osmijehom mi pokazuju dekoracije kafića u kojem sve osim naših mobitela i utakmice između Čelzija i Liverpula koja se prenosi na TV, datira iz 1987. godine ili ranije. Te 1987. godine, sjeća se Amer, minuta ih je dijelila od osvajanja lige. Samo jedan fatalan poraz od Slobode iz Tuzle odlučio je da Vardar iz Skopja odnese trofej, koji je savez kasnije zbog nepravilnosti dodijelio Partizanu. Amer je bio prisutan među 20 000 obožavaoca koji su bili u Beogradu na finalu kupa Maršala Tita 1981. godine, kojeg je Velež ovaj put osvojio.

sadortmundom

Tito više nije bio živ. „Kad su objavili njegovu smrt, ljudi su padali u nesvjest po ulicama“ prisjeća se Amer i nastavlja „Mi smo bili najzabavnija ekipa, ekipa sa ulice. Igrali smo super fudbal“. U posljednjem velikom sastavu Veleža, igrali su i velikani poznati i u  španskom fudbalu: uz Kodru su bili Ivica Barbarić (Burgos, Racing, Badajoz i Almeria), Anel Karabeg (Burgos i Eibar), Peđa Jurić (Burgos, Marbella i Merida) i Vlado Gudelj (Celta i Compostela). Za vrijeme rata Adnan je bio dječak i danas se sa gorčinom prisjeća uprave Zrinjskog kako uništava partizanske spomenike podignute na stadionu kao počast svim Veležovcima koji su poginuli u antifaštističkoj borbi. Ne nedostaje mu kaže u Sarajevu Veleža, jer ih tu živi i više nego dovoljno, ali nedostaje opuštenih karaktera, šaljivdžija, mediteranskog duha kojeg fali Sarajevu, u kojem mirno živi nedaleko od kafića gdje smo se našli. Nalazimo se u dijelu grada koji se zove Ilidža koji je tokom rata jako stradao zbog blizine vojnih jedinica Republike Srpske na čelu sa Karadžićem i Mladićem. Adnan pokazuje na Amera: „On je bio prvi zarobljenik ovdje na Ilidži“. „Velež je bio osuđen na smrt prije dolaska nove uprave“ nastavlja. Danas, obojica kao članovi Rođenih, pomažu klubu u nastojanjima da nabave nove autobuse, novi umjetni travnjak ili trening opremu za niže kategorije. Vršili su pritisak na izvođače radova na izgradnji novog pomoćnog stadiona, brinuli se da niko ne ostane bez ulaznice ili prevoza, takoreći prilike da prati svaku utakmicu.

Nedavno je lice nepoznato klubu bacilo molotovljev koktel i tako izazvao požar u kojem je stradao vešeraj na stadionu Vrapčići. Odgovor Udruženja je bio trenutačan: jedan od fanova kluba koji trenutno živi u Holandiji, odmah je posredstvom Udruženja poslao četiri perilice i dvije sušilice. Ne predaju se ni kad je u pitanju proljetni dio lige. Sa novim trenerom, bivšim igračem Ibrom Rahimićem, nadaju se da će se što prije vratiti u prvu ligu. „Iako nije toliko bitno gdje igramo, koliko koncept, ideja Veleža“ uvjerava nas Adnan dok sjedi okružen posterima Safeta Sušića, mitske lokalne grupe Zabranjeno pušenje u kojoj je jedno vrijeme Emir Kusturica svirao bas tokom 80-tih godina, te ostalih uspomena poput Vučka – maskote olimpijade u Sarajevu 1984. i prijeratnih registarskih tablica Beograda, Ljubljane, Podgorice i Zagreba.

Lako bi bilo pomisliti da ova nostalgija koja nas okružuje, ovo beznađe koje nas opija, povezuje ljude iz Rođenih sa njihovim klubom, ali to ne bi bilo pravedno. Ideja Veleža o kojem Adnan govori tjera na djela. Kao neki savršeni društveni motor transformiše magnetizam jednog nepodmitljivog osjećaja u elektricitet. U materiju. Čistu, balkansku, crvenu.