Bosanskohercegovački grad Mostar proživljava komplikovane sportske dane. Historijski klub Velež se ne oporavlja od pada u drugu ligu, a Mostarski Rođeni koriste priliku da povrate naslijeđe kluba.

Energetsko piće, isto ono koje je skrenulo pažnju tamošnjih navijača na nedostatak romantike fudbala u Salzburgu i Lajpcigu, pojavit će se, kao i svake godine na jednom od simbola posljednjeg evropskog rata. Dok Red Bull organizuje skokove u vodu, lokalci za šaku KM-ova ili uz malo sreće eura, skaču sa Starog mosta u Mostaru. Hrvati su ga srušili 9. novembra 1993. godine. Most nije imao veliki strateški značaj, ali je imao najveći mogući simbolički značaj. Ako je Bosna bila Jugoslavija u malom, Mostar je bio savršen primjer suživota naroda. Grad u kojem “si znao ko je ko samo po praznicima koje je slavio“ govori nam Meho Kodro koji je napustio Mostar prije samog početka rata. “Stigao sam u Donosti (San Sebastian) u decembru ’91 i već naredno ljeto nisam se mogao vratiti jer je rat počeo na proljeće. Nisam se mogao vratiti naredne tri godine.“ prisjeća se bivši igrač, između ostalih Real Sociedada i Barcelone. Tokom balkanske apokalipse Neretvom su plutali leševi, istom onom Neretvom koja je bila svjedok žestokog otpora i oslobođenja zemlje predvođenog Titovim partizanima u borbama protiv njemačkih nacista, italijanskih fašista, srpskih četnika i hrvatskih ustaša. Rijeka Neretva postala je besmrtna u čuvenom filmu Bitka na Neretvi, najskupljem filmu jugoslovenske kinematografije. Tu je također još uvijek, neustrašivi čuvar grada, planina Velež. Ovaj naziv se povezuje sa slavenskim bogom vode, magije i podzemlja, a isto ime nosi i najveći fudbalski gubitnik od završetka rata.

magazin

Pad i izgnanstvo

Gledamo golove koji padaju večeras u Ligi šampiona. Real Madrid je pobijedio, Dortmund takođe, City i Lion. Osjećam taj nemir, taj deja-vu, proces koji će trajati do proljeća, a koji nam donosi međunarodni fudbal. „Mi nikad nećemo vidjeti našu ekipu tamo“ govori mi Faruk nakon gledanja utakmice Juve-Sevilla dok mi dodaje pivo iz crvenog frižidera sa velikim logom Mostarskih rođenih, navijača Veleža u čijim sam se prostorijama sastao sa njim, Senadom i Almirom. Njih trojica se sjećaju zlatnog perioda kluba kad je 70-tih i 80-tih godina. Perioda sa igračima kao što su: Dušan Bajević, Vahid Halilhodžić, Sead Kajtaz, Semir Tuce ( Jugoslovenski igrač godine 1986 ) i Blaž Slišković, kada je Velež igrao najbolji fudbal u Jugoslaviji. Mladi Sergej Barbarez i Hasan Salihamidžić nisu ni imali vremena da se proslave u Mostaru.

Danas je Velež predzadnji u drugoj ligi, u polusezoni na čijem je početku prošle godine doveden u pitanje i njegov opstanak. Prethodni UO je raspušten, ali su se Mostarski rođeni mobilizovali i pokrenuli novu dinamičnu direktvu u kojoj vlada sklad. Rođeni, kaže Faruk, broje oko 500 članova, starosne dobi od dva mjeseca do 88 godina i prevodi nam sa bosanskog “Rođeni – Nativos“. Hrvatska opsada i nametanje Herceg-Bosne (koja je zavisila od Zagreba, ali čije je sjedište bilo u Mostaru) sistematizovala je apartheid koji je najskuplje platio Velež, multietnički klub koji je povezivan sa ljevicom i Jugoslavijom. Vojne snage novog poretka u Hercegovini, pomogle su ponovno uspostavljanje Zrinjskog, kluba kojeg su osnovali hrvatski nacionalisti 1905. godine, a koji je bio ugašen u periodu od 1945 do 1992. godine zbog učestvovanja u ligi ustaškog režima za vrijeme nacističke okupacije. Velež je protjeran sa svog stadiona Bijeli brijeg, koji danas pripada Zrinjskom, vodećem klubu domaće lige. Veležovi Rođeni su u izgnanstvu već dvije decenije, 14 kilometara sjeverno od Bijelog brijega, na malom i hladnom stadionu “Vrapčići”. „Izbacivanje sa Bijelog brijega je najveći poraz Veleža u njegovoj historiji. Da se Velež vrati na svoj stadion, došlo bi do pomirenja.“ rekao nam je ranije Kodro, posljednja zvijezda ovog kluba. Sa njim se slažu i trojica članova Rođenih i ističu „Mi smo najveći gubitnici u jugoslovenskom ratu“. Za njih je, pored povratka u prvu ligu, od krucijalnog značaja održati ono što predstavlja ovaj klub. Almir nam pokazuje grb kluba i skraćenicu RSD – Radničko sportsko društvo.

sastarim

O politici na Balkanu ne govore samo ovi simboli ili petokraka, crvena zvijezda koja se nalazi i na grbu Veleža koju su društvene mase povratile 2005. godine. Ne govorimo samo o eksplicitnim zastavama, himnama, vjerskim praznicima, pjesmicama sa stadiona – bosansku reprezentaciju prati i sjećanje na masakr u Srebrenici, o čemu najbolje govori posljednji susret sa „ortodoksnom“ Grčkom u Atini. Ovdje čak i kuhinja podsjeća na društvena obilježja. Bosanski lonac, jelo od teletine, krompira, mrkve i povrća, često se koristi kao sinonim za prijeratni etnički miks. U Mostaru, kao i u cijeloj Bosni, široko zastupljeni burek, tijesto punjeno mesom, sirom ili špinatom koji se služi za doručak uz čašu jogurta ili se jede kao fast-food, također je postao simbolom pred početak rata. Tačnije, u nacionalističkim krugovima u Sloveniji prije osamostaljivanja, pridjev “burek” je korišten kao ksenofobni sinonim za imigrante sa juga zemlje, tačnije Bosance i Albance. 1990. godine u Ljubljani je osvanuo više nego jasan grafit: „Burek? Nein, danke!“ na njemačkom kao protuotrov orijentalnoj zaostalosti. Naravno i ćevapi su korišteni u istom kontekstu. Mljeveno meso sa lukom, specijalitet koji se služi i u Beogradu u najluksuznijim restoranima povezuje se sa  glumcem Batom Živojinovićem poznatom po svojim ulogama u partizanskim filmovima od kojih je najpoznatiji „Valter brani Sarajevo“. Veliki broj staraca prolazi Mostarom u parovima ili u grupama ispred turske kafane sa pogledima u bezdan. Nema potrebe da govore. Zidovi sve govore. Svi zidovi u centru grada pripadaju Veležu, njegovoj grupi navijača Red Army. „Jedan klub jedan grad“ jedan je od natpisa. Nema ni traga od svemoćnog Zrinjskog. Odjekuju ezani sa minareta, a neproporcijalni toranj koji se izdiže visoko u nebo pripada franjevačkoj crkvi Svetog Petra i Pavla. Ova crkva je bila oštećena tokom rata, a hrvatske vlasti su je rekonstruisale 2000. godine. Sa 107m visine ne samo da je najvisočija crkva na Balkanu, već i u cijeloj jugoistočnoj Evropi. U njenoj pozadini na brdu Hum nalazi se 33 metra visok krst koji se vidi iz bilo kojeg dijela grada Mostara, grada čiju upravu čine predstavnici HDZ-a, političke stranke koju je osnovao Franjo Tuđman kako bi predvodio osamostaljivanje hrvata od Beograda.

Super fudbal u vječnom stanju pripravnosti

Sa Amerom i Adnanom se nalazim u Yu-caffe, u Sarajevu koji nije prijestonica Jugoslavije, ali po svemu bi to mogao biti. Dvojica Rođenih, jedan Sarajlija i jedan Mostarac koji je u prijestonicu došao zbog posla, sa osmijehom mi pokazuju dekoracije kafića u kojem sve osim naših mobitela i utakmice između Čelzija i Liverpula koja se prenosi na TV, datira iz 1987. godine ili ranije. Te 1987. godine, sjeća se Amer, minuta ih je dijelila od osvajanja lige. Samo jedan fatalan poraz od Slobode iz Tuzle odlučio je da Vardar iz Skopja odnese trofej, koji je savez kasnije zbog nepravilnosti dodijelio Partizanu. Amer je bio prisutan među 20 000 obožavaoca koji su bili u Beogradu na finalu kupa Maršala Tita 1981. godine, kojeg je Velež ovaj put osvojio.

sadortmundom

Tito više nije bio živ. „Kad su objavili njegovu smrt, ljudi su padali u nesvjest po ulicama“ prisjeća se Amer i nastavlja „Mi smo bili najzabavnija ekipa, ekipa sa ulice. Igrali smo super fudbal“. U posljednjem velikom sastavu Veleža, igrali su i velikani poznati i u  španskom fudbalu: uz Kodru su bili Ivica Barbarić (Burgos, Racing, Badajoz i Almeria), Anel Karabeg (Burgos i Eibar), Peđa Jurić (Burgos, Marbella i Merida) i Vlado Gudelj (Celta i Compostela). Za vrijeme rata Adnan je bio dječak i danas se sa gorčinom prisjeća uprave Zrinjskog kako uništava partizanske spomenike podignute na stadionu kao počast svim Veležovcima koji su poginuli u antifaštističkoj borbi. Ne nedostaje mu kaže u Sarajevu Veleža, jer ih tu živi i više nego dovoljno, ali nedostaje opuštenih karaktera, šaljivdžija, mediteranskog duha kojeg fali Sarajevu, u kojem mirno živi nedaleko od kafića gdje smo se našli. Nalazimo se u dijelu grada koji se zove Ilidža koji je tokom rata jako stradao zbog blizine vojnih jedinica Republike Srpske na čelu sa Karadžićem i Mladićem. Adnan pokazuje na Amera: „On je bio prvi zarobljenik ovdje na Ilidži“. „Velež je bio osuđen na smrt prije dolaska nove uprave“ nastavlja. Danas, obojica kao članovi Rođenih, pomažu klubu u nastojanjima da nabave nove autobuse, novi umjetni travnjak ili trening opremu za niže kategorije. Vršili su pritisak na izvođače radova na izgradnji novog pomoćnog stadiona, brinuli se da niko ne ostane bez ulaznice ili prevoza, takoreći prilike da prati svaku utakmicu.

Nedavno je lice nepoznato klubu bacilo molotovljev koktel i tako izazvao požar u kojem je stradao vešeraj na stadionu Vrapčići. Odgovor Udruženja je bio trenutačan: jedan od fanova kluba koji trenutno živi u Holandiji, odmah je posredstvom Udruženja poslao četiri perilice i dvije sušilice. Ne predaju se ni kad je u pitanju proljetni dio lige. Sa novim trenerom, bivšim igračem Ibrom Rahimićem, nadaju se da će se što prije vratiti u prvu ligu. „Iako nije toliko bitno gdje igramo, koliko koncept, ideja Veleža“ uvjerava nas Adnan dok sjedi okružen posterima Safeta Sušića, mitske lokalne grupe Zabranjeno pušenje u kojoj je jedno vrijeme Emir Kusturica svirao bas tokom 80-tih godina, te ostalih uspomena poput Vučka – maskote olimpijade u Sarajevu 1984. i prijeratnih registarskih tablica Beograda, Ljubljane, Podgorice i Zagreba.

Lako bi bilo pomisliti da ova nostalgija koja nas okružuje, ovo beznađe koje nas opija, povezuje ljude iz Rođenih sa njihovim klubom, ali to ne bi bilo pravedno. Ideja Veleža o kojem Adnan govori tjera na djela. Kao neki savršeni društveni motor transformiše magnetizam jednog nepodmitljivog osjećaja u elektricitet. U materiju. Čistu, balkansku, crvenu.

Penalima do ponoći, rekorda i pobede

Bila je to sezona 1978/79, rezultatski najneuspešnija u istoriji Partizana. Partizan je te sezone jedva izbegao ispadanje iz Prve savezne lige, ali je, da paradoks bude veći, u takmičenju za Kup Jugoslavije, odnosno Kup Maršala Tita, došao do finala. Partizan je izgubio finale koje je igrano u dve utakmice. Rijeka je bila bolja na Kantridi, 2-1, dok je u Beogradu bilo samo 0-0. Treba reći da je Rijeka drugi gol u riječkom susretu postigla posle očiglednog faula nad golmanom Zaladom, ali kada se takmičenje završi, ostaje upisan samo nosilac trofeja, dok se nepravde, nažalost, zaboravljaju.

Na putu do finala Partizan je u prvom meču takmičenja savladao OFK Beograd sa 5-1. U osmini finala žreb je Partizanu za rivala dodelio mostarski Velež, ekipu koja je tih godina bila u gornjem domu jugoslovenskog fudbala.

Ovaj meč je odigran 8. novembra 1978. godine, samo mesec i po dana posle nesrećnog poraza i eliminacije Partizana iz Kupa šampiona od drezdenskog Dinama, posle izvođenja jedanaesteraca. Zašto je ovaj meč bitan za utakmicu u Mostaru?

Zato što su upravo penali rešili pobednika ove utakmice, igrane pod Bijelim brijegom. Te mostarske noći, oko 11.000 gledalaca došlo je da gleda duel mostarskih “rođenih” i beogradskih “crno-belih”, a meč je sudio Ico Horvat iz Zagreba. U regularnom toku bilo je 0-0, a onda je počela serija penala kojoj kao da nije bilo kraja. Pre te serije penala, trener Mladinić je napravio taktičku izmenu, pošto se meč bližio kraju i sve je ukazivalo da će penali rešiti pobednika.

Iz igre je izveo golmana Petra Borotu a u igru uveo mladog Radeta Zalada, koji je važio za majstora za penale. To se pokazalo kao dobar potez, jer je upravo Zalad svojim odbranama doprineo Partizanovom uspehu. Na sledećoj slici vidimo kako Rade Zalad brani penal Blažu Sliškoviću:

scan0070 zalad penal velež 1978-79

Igrači Partizana su bili znatno smireniji i precizniji nego mesec i po dana pre toga u Drezdenu. Na kraju, Partizan je slavio sa 12-11! U istoriji takmičenja za Kup Jugoslavije to je najduža penal – serija ikada! Rekord koji će teško biti oboren u skorije vreme.

Golove za Partizan u toj beskrajnoj seriji penala dali su Trifunović (2), Santrač (2), Jović (2), Kozić (1), Arsenović (1), Lazičić (1), Klinčarski (1), Živković (1) i Zalad (1). Dakle, još jedan kuriozitet ove utakmice je da je i golman Zalad, osim što je bio uspešan u odbrani penala (odbranio je 4 penala!), bio i strelac sa bele tačke. Prema sećanju Radeta Zalada, iznetom pre dve godine u intervjuu za naš blog, ukupno je bilo izvedeno 27 ili 28 penala!

Partizan je u narednom kolu, u četvrtfinalu, za protivnika dobio Borac u Banja Luci, pa je i tada utakmica otišla u izvođenje penala. Posle 2-2 u regularnom delu, Partizan je slavio ukupno sa 6-4. Tačnije, odnos izvođenja penala bio je 4-3 za Partizan.

 

Za tu utakmicu sam bio određen da kupim lopte na terenu…a ja, ja taj dan ležim u staroj bolnici u prizemlju, sa još jednim simpatizerom Svetinje, neki šofer iz Bugojna i pored nas neki malac gonja po sobi ogromno auto na daljinski, svi smo krajnike operisali već bili. Meni tačno 15 godina, u novembru mi rođendan. Partizan bio konstatno jak, nama nikad nije ležao od svih klubova. Sa njima smo igrali najteže utakmice ali znali smo i mi njima zapaprit, sve u svemu najljepše doba. U sobi se sluša prenos utakmice preko tranzistora i u neka doba ni glasa iz tranzistora. Pogledasmo se ja i bugojanac, šta bi, šta crče?? Baterije se ispraznile majstore…Šta sad? Ko će otići po baterije, ne smiješ mrdnut nigdje iz sobe. Pogleda ja onaj autić na daljinski od malca, taman ga se na momenat bio okanio, ovaj me skonta u sekundi…haj ti na vrata čuvaj stražu, govorim mu. Stade on na vrata, ja “posudih” baterije od malog i gurniuh ih u tranzistor…RADI!!!

Ma nije minuta prošla men’ se čini, uze mali onaj daljinski da gonja ono auto po sobi opet, ništa, ne mrda, ukopalo se. Mi mazlumsku nabacili i ne brkamo ćeifa, slušamo prenos još koju sekundu dok ovaj nije počeo da zavija, jeca od plača, stenje, neće da stane, zavija bola ko hitna, bogte. Sjatila se čitava bolnica, sestre, doktori, haman čitav konzilij ko da je Tito, a nas dvojica se pokrili dekama po glavi, ne možeš ga više slušat, sve nas gledaju oni doktori i govore nam ko nije tako hladno, ko vam je rekao da se pokrivate, a ja kontam u sebi, jebi mater više, vozi, prođe mi tekma ništa ne čuh, joj jada i muke od nas…”bradati đavo” ga promaši, ubode nas u srce, ali nema veze…

Bio je to jedan težak meč, ali zato smo i tada bili veliki, jer smo igrali sa svima lijepe i teške mečeve a tih godina su nas se i bojali i cijenili nas. Fina su to vremena bila, imalo se šta vidjet i za koga navijat’. Sretan sam što sam mogao to uživo gledat’. A ti, “malac”, ako pročitaš ovo, halali nam, bili smo paćenici…

Navijač Veleža

izvještaj s utakmice preuzet sa http://crno-bela-nostalgija.blogspot.ba/

Intoniranjem himne BiH i obraćanjem gosp. Šemsudina Hasića pred oko 70 članova Skupštine i članova UGMR, kao i gostiju iz KN Red Army i FK Velež, otvorena je 2. po redu skupština UGMR. Skupštinom je rukovodio predsjednik iste, Mirza Hadžić.
Odmah na početku pristupilo se izlaganju finansijskog izvještaja za 2016. godinu od strane sekretara UGMR Erola Begovića. S obzirom na veliki broj transakcija, prisutni su dobili kompletan finansijski izvještaj u pisanom formatu, dok se Erol u usmenom izlaganju osvrnuo samo na nešto veće transakcije i donacije koje su većinom na kraju usmjerene na FK Velež. Na kraju, finansijski izvještaj je jednoglasno usvojen.
Pod drugom tačkom dnevnog reda pristupilo se prezentaciji svih aktivnosti Udruženja u periodu April – Decembar 2016., što je period od posljednje skupštine do danas. Nakon nešto duže prezentacije aktivnosti koju je iznio, tada još uvijek član Nadzornog odbora, Meho Husković, prisutni su se složili da je u proteklom periodu urađeno jako mnogo, pogotovo na planu pomoći FK Velež.
Nakon osvrta na protekli period, na vrijeme je došla budućnost. U sljedećoj tačci jednoglasno je prihvaćena predložena izmjena statuta, gdje je novina da pored 30 mjesta koja u skupštini zauzimaju članovi UGMR, sada imamo i 3 dodatna mjesta koja će popunjavati KN Red Army.
Uslijedila je prezentacija plana rada i principa kojima će se Udruženje voditi u 2017. godini koju je iznio predsjednik Skupštine Mirza Hadžić. Zaključak je da je planova mnogo, a odaziv ljudi mali, te da je od ključne važnosti za Udruženje i klub mnogo veća afirmacija navijača, kako na samo članstvo u Udruženju i klubu, tako i aktiviranje bilo kroz Udruženje i samim dolaskom na tekme.
Poslije toga uslijedio je izbor ljudi u upravne organe Udruženja. Za novog predsjednika Udruženja izabran je Meho Husković, dok je novi predsjednik Nadzornog odbora Udruženja Elvis Husković. Kompletan spisak članova UO i NO možete vidjeti na dnu ovog izvještaja.
Kako to i priliči, na kraju smo ostavili prostor rezervisan za pitanja prisutnih, gdje smo odmah krenuli dobijati pitanja vezana za FK Velež. Iako smo namjeravali ne skretati s teme Udruženja, predsjednik Hasić je rado izašao na govornicu i odgovorio na sva pitanja vezana za FK Velež, što je oduševilo sve prisutne.
Po završetku službenog dijela skupštine, prisutni su se u nešto opuštenijoj atmosferi nastavili družiti i razgovarati uz osvježenje u Caffe Baru Bristol.

Koristimo priliku da se svima zahvalimo na prisustvu, te na pohvalama nakon skupštine.
Još jednom obavještavamo sve članove Udruženja da se finansijski izvještaj za 2016. godinu i službeni statut Udruženja mogu dobiti na uvid u prostorijama Udruženja. Svi punopravni članovi UGMR će putem e-maila dobiti spisak sa imenima ljudi koji su izabrani u upravljačke strukture UGMR.

 

Pozivamo sve ljude koji osjećaju bilo kakvu privrženost prema FK Velež da se učlane u FK Velež i/ili u UGMR, ako već nisu, a nakon toga i na aktiviranje. Svi razgovori u toku i nakon skupštine su se sveli na jedan zaključak, a to je da Veležovci spavaju, a za veliki Velež kakav svi želimo potrebna je sinergija uprave, igrača i navijača. Iz tog razloga pozivamo treće navedene na apsolutnu mobilizaciju.

Na kraju, posebnu zahvalnost javno moramo izraziti gosp. Salihu Grbiću na neprestanoj podršci klubu i Udruženju, kao i CityTV na praćenju naših i klupskih aktivnosti u toku skoro cijele godine.

Sve nas ista ljubav spaja!

 

 

15940905_1908750216078188_3172001112251684081_n15873216_1908749992744877_4762339346277931728_n15940700_1908750166078193_5374492079358606487_n15941030_1908750112744865_3836634618825214529_n15966029_1908750262744850_3613040795922262096_n

15941506_1908750419411501_4349140114240460235_n15966285_1908750119411531_4408957656744473361_n15940742_1908750232744853_2915564842771376137_n15940414_1908750549411488_7529007743382367031_n

15871757_1908750452744831_2650472241035422_n15826348_1908750019411541_4300531076133097349_n15965759_1908750312744845_6403007458720286827_n15871584_1908750066078203_7905838321095528675_n