Na današnji dan prije dvije godine i zvanično je osnovano udruženje građana Mostarski Rođeni. Prva osnivačka skupština održana je u prostorijama Kluba Navijača Red Army uz prisustvo svakog od 17 osnivača raspoređenih u organe udruženja. I moglo se i zvanično krenuti u misiju spašavanja.

Krenimo od početka, iako nam je ulica prišivala mnoge etikete, osnovani smo samo s jednim ciljem a to je glasilo „Izvući Velež iz agonije“ i smatramo da smo taj cilj i postigli. Put do tog cilja nije bio nimalo jednostavan iz razloga što nismo kao i uvijek do sada tražili pod euforijom neko popularno-privremeno rješenje, nego smo gledali kako da sistemski i dugoročno riješimo problem funkcionisanja našeg voljenog kluba. Zbog drugačijeg pristupa problemu odmah smo bili drugačije posmatrani, i vrlo teško je bilo dovesti ovu našu priču do tačke gdje se nalazimo danas. Postavili smo ispred sebe i svakoga 15 zahtjeva i krenuli raditi, mnogo toga smo prenijeli na svojim leđima u svojoj prvoj godini funkcionisanja pokušavajući unijeti neku zdravu atmosferu u rad kluba, od marketinga do pregovora sa novim ljudima koji su danas u klubu.

Druga godina nam je protekla u nešto drugačijem ozračju, prvenstveno što je klub poprilično stabilan i odlično se razvija. UG MR je u novu godinu krenuo sa već tradicionalnim „Februarskim festivalom“, volontirajući i dalje kod rekonstrukcije i izgradnje stadiona, ljetnoj prodaji donatorskih karata i proizvoda FK Velež, kao i kod domaćih utakmica FK Velež na taj način uštedivši našem klubu sasvim solidan iznos novca. Sredinom jesenjeg dijela prvenstva Velež je zahvaljujući udruženju dobio i po prvi puta u historiji maskotu, našeg Bratu. UG MR je pokrenuo samostalnu akciju izgradnje toaleta koja je trenutno u fazi pripreme, zahvaljujući tome smo pokrenuli i prodaju napitaka i snack paketića u toku domaćih utakmica FK Velež.

Sve ćemo snage usmjeriti u održivi razvoj našeg kluba, u bolji ambijent i atmosferu. Jasno je već sada da Velež više neće biti kao što je nekada bio, mi se zato nadamo da će kroz par godina postati bolji nego što je ikada bio, s tim ciljem i misijom smo krenuli i vjerujemo da ćemo svoje ciljeve i ostvariti.

Mostar u srcu, Velež do groba!

 

Mislim da je bila 2007, gostovali smo Želji. Standardno početkom sedmice maltretirali smo Bobeta da opet idemo s njegovom “plavom lađom” na gostovanje, a on bi nas po običaju sikterisao sve do petka, a onda bi rekao „idemo je.. vas otac“. Međutim tokom sedmice pade dogovor da se ide vozom u Sarajevo, kolektivno jer su Manijaci nabrijani na nas, a i mi na njih. Samo da se zna, da s njima nismo imali zategnute odnose dok nas nisu pičkasto napali na Bajramskom turniru, ponavljam na Bajramskom turniru i to sa noževima. Helem neise, svanula je subota, mahmurno sve na stanici, pojedinci se vode motom „klin se klinom izbija“ pa motivišu i druge. U međuvremenu na stanicu upadaju neki strendžeri, među kojima je jedan nosi Hajdukov kačket. Lijepo smo mu objasnili da mu je govno na glavi i da ga skine.

Napokon stiže voz i nastaje ludnica, borba za kupe. Pale se prvi probija i zauzima nam kupe. Kad smo krenuli Marki vadi njegovu domaću lozu, sudžuk i kisele krastavce, poznat je po tome! Na moje zgrožavanje “je li normalan da pijemo lozu na sabahu”, odgovora mi sa „ko da bola loza zna koliko je sati, ha ja bola!“. Uglavnom bi njegova. U to vrijeme je bil vrlo popularna je pjesma “Horto Magiko“ od Gate 13. Čitav svijet je kopirao ovu pjesmu pa tako i mi. Međutim tad nas je puklo da pjevamo original, na grčkom! Pomaže nam i ekipa iz kupea do nas. Uglavnom pjevanje lafo na grčkom, pojavom bubanja se raširilo na čitav voz. Negdje pred Sarajevom voz staje, a mi sve glasniji do momenta kada nam u kupe upada takva grdosija od drota, koji je zaglavio na vratima kupea. „Sta se dernjate jarane“ i „ne izlazite iz voza dok vam mi ne kažemo“ su jedine stvari što je ovaj izustio, a mi fascinirani gomilom od čovjeka samo klimnuli glavom. Uglavnom to nam je bio signal da nešto nije udure i da će nas čekati pun k.. murije na stanici. Prije smo imali foru kad bi nas murija čekala u Sarajevu, prvo bi pustili raju koja je isticala Veležova obilježja, pa dok murija devri oko njih, mi bi glumili studente i kliznuli. Ovaj put nije bilo šanse! Uglavnom ići ćemo u korteu pod njihovom pratnjom, pa su nas zadržali skoro sat vremena na stanici. Tada nastaje famozna slika “Railway Station“. Napokon krećemo na Grbavicu, u Sarajevu sve sivo, kiša hoće-neće. Lagano koračamo ka njihovoj teritoriji, očekujemo napad, ali sem jednog pokušaja bacanja baklji s druge strane obale Miljacke, ništa se nije desilo. Dolazimo pred stadion gdje nas dočekuje veća grupa Manijaka, uz psovke, gađaju nas sa kamenicama i sa par baklji. U jednom momentu vidim Saketa kako juriša sam sa našom zastavom na stotine njih, a oni ga izbezumljeno gledaju. U momentu upratim da na njega idu 3 kornjače sa pendrecima, letim prema njemu da ga zaustavim. Umalo da ja naj… al uglavnom obadvojica smo prošli a manjim dodirima pendreka. Murija pravi blok, njih potiskuje na jednu, nas na drugu stranu. Nastaje “gongula” s murijom, koja nas potiskuje pod popularni „golubarnik“. Upračam drota s najviše zvjezdica i skočim mu u zagrljaj. Tako ga jako stisnem i na uho mu kažem “smiri ove svoje i ćemo se i mi smiriti”. Na svaki njegov trzaj, ja ga još više stisnem. Uglavnom pade dogovor, oni se smiriše, pa i mi. Mada s naše strane nije nimalo lako bilo raju smiriti, jer pred „golubarnika“ nalazila se njihova tombola, gdje se okupljaju njihove „mehke ćune“ i non stop nam dobacuju, naravno sulanjaju se na to što murija stoji između nas. Pale je bio najuporniji da im nešto „objasni“ a Marki i ja mu nismo dali da im ide išta „objašnjavati“. U jednom momentu Marki ga tako povuče, da ovaj pada u lokvu i nastaje ludilo na par sekundi. I to smo smirili, pa nas murija tjera na tribinu.
Tokom tekme pored standardne zaj… i podj… sa njima izdvaja se pjesma “ko je sljedeći” i momenat kad se Debeli odvoja od nas i skida majicu. Koliko je skakao iz glave mu mu je počelo dimiti (isparav’o). Marki to upraća, počne se derati se „gori Debeli grob te je…!“ i udara ga sa zastavom po glavi. Opšta ludnica u “golubarniku”.
Ispušili smo 4:0 i opet s murijom do željezničke, gdje nas i napuštaju. Radosni radi toga, iščekivali smo napad Manijaka, međutim niko se živ nije pojavio. Smrznuti, mokri ko čep, sjeli smo u voz i krenuli kući..

Početkom, ustvari osvajanjem Kupa Maršala Tita 1986 godine protiv Dinama počinje u Mostaru da se budi drugačiji stil navijanja nego sto je bio do tada. Počinju se praviti kolaži (staviš 4 slike koji si uslikao fotoaparatom a razvio u Mome ili na Carini i uslikaš ih opet zajedno 😂), spitfire jakne koje su se naručivale ili kupovale na Ponte Rosso u Trstu, a malo kasnije zastave na kopljima su se krala sa gradilišta, šalovi svih mogućih klubova samo ne tvog voljenog jer nisu postojali, kao i dimne (krale se kad se iz bunkera okolo Mostara i vojnog skladišta, dimne koje je samo Senad Kajtaz mogao unijeti protiv Dinama, a gorile po 5 min.), a baklje koje su tada bile pojam nabavljale su se u malim količinama iz Kardeljeva. 😜

A imali smo i lude ekipe, dobro lude, rasporedjene po svim kvartovima/mahalama u gradu. Od Mahale, Luke, Zalika, Carine, Centra 2, Avenije, Omladinske, Bijelog brijega i što je najvažnije svi kao jedan. Niko nam ništa nije mogao!

U grad se izlazilo od ponedjeljka do ponedeljka, samo su vozari vikendom silazili u grad i od njih smo uvijek harač uzimali. Stari grad, je kao i danas bio uvijek mjesto skupljanja. Znao si uvijek gdje ćeš koju ekipu naći pogotovo kad znaš da dolaze gostujući navijači.

Uvijek smo mrzili škotore, moždaa zato sto su uvijek punili gornju tribinu bez obzira je li igrao Hajduk ili Dinamo, možda im nije bilo ni svejedno ko od njih igra. Tad im je kao i danas važan bio predznak. A oni su najviše degeneka dobijali u Mostaru. Rijetko je dolazila (u svakom slučaju ne po ‎1000-2000 ljudi) prava Torcida ili BBB nego ove lokalne lole željne asfalta.

Grobari su jedni od grupa koja je dolazila u Mostar iz BG, imali su i oni svojih lokalnih lola iz Bačevića i istocne Hercegovine, ali ipak najviše momaka je dolazilo iz BG. Dok recimo Delije sa 2 momka iz BG predvodjeni vozarima iz Raštana znali su popuniti cijelo stajanje dok smo mi bili na glavnoj tribini.

Od ostalih grupa važno je spomenuti Horde i Manijake, kao i United Force (Rad iz BG), a ostalih se i ne sjećam da su dolazili, možda i jesu ali bez klupskih obilježja u svakom slučaju.

Živjelo se za te utakmice velike četvorke, pogotovo zadnjih godina kad smo se na dan utakmice skupljali kod Doma mladih na Rondou i odatle u korteu (nije tad niko znao sta je korteo) kroz grad na stadion.

Sedmicu dana se spremaš, ložiš i sebe i sve oko sebe, hoće li doći, neće li doći, jesmo li nabavili ista od pirotehnike. Noć prije tekme posljednja dogovaranja, ako je slučajno neko došao odmah javljanja i lov.

Sjećam se Velež-Zvezda jedne godine nekoliko Delija sa šalovima počeše pjevati na Rondou, a mi se taman počeli skupljati prije tekme. Malo ono sa odstojanja da mogu pobjeći, pjesmu pjevaju i počeše skakati. Izmamiše nam osmjehe na lice, vidimo ne kontaju kuda mogu pobjeći, razdvojismo se isto kao kad lavovi gonjaju one jadne srne na Discovery channel-u i za njima. Navukli ih u bašče kod Doma mladih nalomili i sve im uzeli sto su imali na sebi. Nogom u guzicu i mrs kuci!

U Mostaru se tog prohladnog decembarskog dana odigrao antologijski fudbalski meč. Utakmica koja će ostati zlatnim slovima upisana u sportske stranice grada na Neretvi. Na megdan Veležu dolazio je Derby County. Ime koje u današnjim okvirima fudbala u Engleskoj predstavlja prosječnost, u to vrijeme je bio sve samo ne prosječan klub. Upravo te sezone 1974/75 Derby County je postao prvak Engleske, što dovoljno govori o protivniku. Ljubitelji statistike pribilježit će podatak da je Derby County te sezone bio prvak sa dva boda prednosti ispred Liverpoola, a da je baš te sezone iz lige ispao Chelsea.

Igrala se 1/8 finala Kupa UEFA. Nikada do tada Velež nije tako daleko došao u evropskim kupovima. Ni rezultat iz prvog meča nije ulijevao nadu navijačima Veleža. Poraz od 3:1, sa ranim vodstvom pogotkom Franje Vladića nije pomogao u prvom duelu. Derby je tih godina imao svoju najveću generaciju svih vremena. Godine 1972. su prvi put postali prvaci Engleske, a te 1974/75 bili su suvereni lideri prvenstva i jurišali na drugi trofej. Međutim, stadion je tog decembarskog dana bio pretjesan. Kultni Veležov dom pod Bijelim Brijegom do tada nije zapamtio veću utakmicu, a ni veći sportski ulog. Ipak je engleski velikan dolazio u goste „Rođenim“, onim istim „Rođenim“ koji su očarali Jugoslaviju svojim fudbalom. Mnogi će danas reći da je ta generacija zauvijek obilježila mostarski stil igranja fudbala. Vjerovatno je to i istina, jer generacija koju je stvorio Sulejman Rebac igrala je za raju, za potez više, za pogodak više u mreži protivnika.

Vjerovatno oni stariji navijači Veleža, u glas će i danas izrecitovati sljedeća imena: Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje. Na klupi legendarni Sulejman Rebac. Za uspomenu vrijedi spomenuti i sastav gostiju Boulton, Webster, Tomas, Rioch, Daniel, Toid, Newton, Gemmil, Bourne, Hector, Lee. Sa klupe ih je predvodio Škotlanđanin David MacKay.

Ako želite savladati najbolju ekipu iz zemlje kolijevke fudbala onda morate biti nešto posebno. A Velež je tih godina bio zaista nešto posebno. Klub iz, u evropskim okvirima, malog grada stvorio je jednu veliku generaciju. Kasnije će se ispostaviti da je ekipa koju je još u juniorima sastavljao Sulejman Rebac i možda najveća generacija Veleža svih vremena. Enver Marić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Jadranko Topić, Boro Primorac, Momčilo Vukoje, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić i Vahid Halilhodžić samo su neki od velikana našeg kluba. Tih godina u Mostaru se igrao romantičarski, šmekerski fudbal, nešto što će postati temeljno obilježje svakog ko će u godinama poslije njih, pa barem za raju, igrati lopte u Mostaru. A bili su to velemajstori. Vjerovatno takav fudbal danas je gotovo nemoguće primjeniti u modernim okvirima, no ostat će zapisano da je tada „mali Mostar“ stvorio svjetske velikane fudbala.

I tako, nakon 14 dana od utakmice u Derby, došao je dan revanša. Za pobjedu se živjelo, o prolasku u ¼ finale sanjalo, u Velež se vjerovalo. Do 51. minute je „prebačena norma“. Boro Primorac u 14., Vladimir Pecelj u 29. i „Kulje“ Vladić u 51. postigli su dovoljno da kolektivni trans zavlada ne samo stadionom, nego čitavim Mostarom. Onaj ko nije uspio ući na stadion, „disao“ je uz svoje „Rođene“ na ulicama oko stadiona i u gradu. A onda je Kevin Hector, golgeter Derbya, „strah i trepet“ engleskih golmana, pogodio mrežu Veleža, upisao još jedan od ukupno 148 golova u dresu Derbya i stvari u 58. minuti vratio na početak. Nervoza, napetost, strepnja sve se to natiskalo na tribine Veležovog stadiona. Osjetila se tjeskoba u tom trenutku i na ulicama grada, u svim domovima. Velež je bio jako blizu ostvarenja sna, ali mu je trebalo ono „još malo“.

Kažu da život piše najbolje i najuzbudljivije priče. A kako ispričati jednu od najvećih mostarskih sportskih priča, ako ona nema svoj vrhunac. Bila je 86. minuta i bio je penal. Teško je nakon 40 godina opisati taj osjećaj strepnje, ali možete samo zamisliti kakav je bio taj trenutak. I Dušan Bajević, a ko bi drugo? „Princ“ je poslao loptu u mrežu, a svoj Velež u istoriju, u ¼ finale Kupa UEFA. Nije uopšte bitno što je danas takav plasman gotovo nemoguć za neki klub sa ovih prostora. Četvrtfinale Kupa UEFA (Europa lige) je uvijek veliki uspjeh i za najveće. A Velež je te 1974. bio evropski velikan.

Istorija je napisana tog 10. decembra 1974. godine, jedna od najljepših mostarskih fudbalskih priča…

Sarajevski Derby

Velež je imao jedan period tih lijepih godina kada su ove bezvezne ekipe kao Celik, Sloboda, Vojvodina, Rad, Budučnost… bile redovno namirivane i kad stekneš tu naviku, da takve ekipe gube po 4/5:0 kad dodju u Mostar, više ti i ne budu interesantne. U stvari, lako se bilo naviknuti na dobro. Ja mislim da je ovo…

Sjećam se tog sunčanog dana kao da je bilo jučer, stadion Pod Bijelim brijegom, gradski derbi, policije kao u priči. Negdje oko poluvremena utakmice odjednom cijeloj tribini počinju da zvone mobiteli, uglavnom roditelji sa istim pitanjem „da li ste živi?“ u tom trenutku nikome od nas nije bilo ništa jasno, tad još uvijek bez dostupnosti interneta na svakom koraku kao što je to slučaj danas, nismo znali o ćemu se radi u prvi mah.

Nakon toga kraj utakmice, i transport nazad u ghetto, pola nas krenulo autobusima (ko je mogao stati u njega), pola se nakrcalo u auta i krenulo nazad, međutim nekih 50tak momaka tog trenutka ostaje pred kapijama Bijelog brijega, bez policijske pratnje, sa jednim zaštitarom. Vratili smo se kako smo znali, hvala Bogu svi živi i zdravi.

I u tom trenutku na željezničkoj stanici „Horde zla“ pristižu sa Širokog Brijega, kao iz rata. Suze u očima, i bolne grimase tih momaka nikada u životu neću zaboraviti, pružili smo ruku pomoći kako je ko od nas mogao u tom trenutku i nadam se da smo uspjeli barem djelimično ublažiti njihovu bol u tom trenutku, ako je to ikako bilo moguće.

Da… I od tog dana prođe evo već osam ljeta i danas niko nije odgovarao za Vedranovu smrt, smrt momka koji je samo išao da gleda svoje Sarajevo, onog momka koji je mogao biti bilo koji navijač, bilo koje nacionalnosti, rase, boje kože u BiH koji prati svoj klub na gostujućim utakmicama.

Da li je Bosna i Hercegovina pravna država? Ako jeste onda je stvarno vrijeme da neko za smrt Vedrana Puljića snosi odgovornost!

Zato je jedina pravda u ovom trenutku, ISTINA ZA VEDRANA!

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)   

Vrsni  i ugledni zagrebački sportski novinar Zvonimir Magdić u Sportskim novostima 13.07.1983. godine, povodom oproštaja Duška Bajevića, napisao je izvrstan tekst pod naslovom “Ugasila se Aladinova svjetiljka”. Niko od novinarskih pera do tada nije sa toliko emocija i pohvala napisao ni sličnu pohvalu “Princu iz Mostara” kao Magdić. Njegovo slovo o proslavljenom internacionalcu Bajeviću doima se poput najljepšeg  sportskog eseja ili ode jednoj ličnosti koja je plijenila gracioznošću, elegancijom, prefinjenim potezima i suptilnošću. Uz sve to gospodstvenim ponašanjem i uglađenošću kakave se rijetko viđaju. Bajević je plijenio jednako tifoze Veleža kao i navijače drugih klubova te fudbalske stručnjake širom tadašnje države. Poput gazele osvajao je teren ostavljajući protivnike iza sebe bez duela, a u šenaestercu je bio neprikosnoveni gospodar. Njegovi poštovaoci su primjetili da bi uvijek nakon postignutog gola popravljao svoju frizuru i rijetko bi kad pokazivao veliko ushićenje nakon postignutog gola jer je smatrao da je normalno, da kao centarfor postiže zgoditke. U svemu je imao takta i mjere, a prema protivnicima je bio veoma fer i korektan.

Svoj tekst Zvonimir Magdić počinje ovako: “Prinčevima bijelih ruku, plava oka, odzvonilo je hemingvejsko zvono. Kome? Da tebi. I tebi neretljanski prinče. Tebi Bajeviću. Nisi skinuo kopačke, nisi ih digao iznad glave, nisi prozvao stručnjake, nisi dreknuo: „Ja odlazim, sad vi igrajte!“ Bajeviću ja sam s tobom izgubio Aladinovu svjetiljku. Nema više starog dobrog duha, nema tvoje igre, nema tvojih poteza, nema slavoluka, nema pjesama, nema vatrometa. Vidio sam tvoj adio, tvoje pete, tvoj „dupljak“, tvoju igru svezanih očiju s Vladićem, tvoju rafiniranost i pribranost, tvoj korak, ideju, tvoj gol. Vidio sam i onaj, petom. Ušao si s njime u antologiju nezaboravnih golova. Oduševio me je tvoj nogomet „odozgo“. Lak, pun Mozarta, nokturna, tvojih mostarskih mostova. Slike Sefićeve Emine, zelena Neretva, miris borova na Bijelom Brijegu, nogomet za stolove atenskih bogova. Ovako je igrao, prije pola vijeka, bečki čarobnjak Sindi Sindelar na lijepom plavom Dunavu, ovako danas igra doc. med. visoki krakati Socrates.” .

Magdić je kao iskusni novinar,  proniknuvši u sve karakteristike Duškove igre, doživljavajući ga kao specifičnost  i unikum, uspio napisati poetičan tekst koji plijeni čitaoca bez obzira za koji klub je vezan. Toliko objektivnosti, poštenog i profesionalnog odnosa teško je pronaći u našem sportskom novinarstvu.

(Nastaviće se)     

Te 2005. godine smo išli na foru treća sreća i stvarno je upalilo. Te godine smo se iskoprcali iz blata zvanog Prva Liga FBiH, ali evo opet smo u njemu, je… ga, nadam se još samo jednu godinu. Helem neise, u 8. kolu te 2005. smo gostovali u Gabeli, u izobilju sela i kasaba federalne lige, baš ta Gabela mi je bila nako mrska, jer nije bilo tribine, a nas bi tu vazda bilo puno. Pa bi nas samo mali dio imao privilegiju da gleda Rođene na terenu, tj. oni koji bi se prvi dočepali ograde, a ostali bi čekali milost da im neko od raje ustupi svoje mjesto ili bi samo forcali i zaj.. se. To jesenje jutro je mirisalo na ljeto, Mostarom je vladala euforija, gazili smo sve redom, starim gradom se orila pjesma “hoćemo 8 od 8”. Pred “Fjakom” puno, pred Tinom gori, a Tabhana “nemaš gdje sjest”. Jedini problem tog dana je bio kome ćeš se od starije raje “uvaliti” u auto. Ispred Ruže se hvatalo to jedno prazno mjesto. Kad smo se svi potrpali nekako, krenuli smo u koloni, koloni kojoj nije bilo kraja. Krenuli smo ka gostovanju gdje smo već 2 puta bili, jednom nas naš Tino zavio u crno, drugi put smo mislim “isčupali” bod, a sad smo išli po pobjedu, osmu u sezoni!
Dole nas je docekao uobičajeni folklor, nacionalizam, ustašluk, čoban na megafonu, “tomson”, defile transparenata od BBB, Torcide i naših kona koje su tih godina bile u nastajanju. Nekako nam je godra bilo vidjeti taj folklor, jer smo znali da nas sve ista ljubav spaja, a da njih sve ista mržnja spaja.
Tekma je počela i sve je bilo na pjesmi do poluvremena, dok našu dvojicu koja su otišla po pivu, nisu napali noževima, a još smo gubili sa 1:0, uslijedila je naša ekspresna reakcija. Brnjaš sa megafonom je urlao “policija urgiraj, pobiše nas po selu”.
Sve se nekako smirilo kada su Rođeni opet istrčali na teren, na kojem su napravili preokret i nas bacili u delirijum, a njih u očaj. Krećemo nazad i tu nas opet ujedinjeni seljoberi napadaju, ovaj put kamenicama. Brzo se organizujemo, ostavljamo samo vozače u autima, a svi ostali pored auta kako bi branili i nas i auta. Svaki njihov pokušaj bio on iz kukuruza, iza kuće, sa njive, je razbijen i dotučen.
Al vrhunac je bio kad je neki stariji ujkan uzvalio pušku ili kalaš, srećom nakon brze intervencije njegove žene pa onda tek policije, spriječena je velika tragedija. Brnjaši nam postavljaju barikade, auta na sred ulice. Jedno od tih auta će sutra u Slobodnoj Dalmaciji završiti na “prići” da je neka jadna bakica iz Metkovića došla kod rodbine s tim autom, a da su joj ga huligani prevrnuli. Joj koliko smo se samo smijali lažima “tiska” iz susjedne RH. Helem mi se probišmo do magistrale i kontajući da smo s brnjašima završili i krećemo ka Mostaru, ali opet nije bilo gotovo. Ovaj put nas dočekuje brnjaš ispred svoga objekta uz magistralu i gađa nas kamenicama. Dan danas se pitam šta je mislio postići gađanjem kolone od stotine auta. Naravno “tisak” to nije naveo, već je opet šagoljski napisao da smo mi “muhajem” stali i napali tog brnjaša, jer je eto on nekad bio neki k… u Gabeli. Ne bi da je Manchester, a ne ta selendra. Na kraju došli smo u svoj Mostar sa nova tri boda, prepravili pjesmu sa “hoćemo 8 od 8” na “8 od 8, je..te 8 od 8”. Odjekivala je Mostarom do sitnih sati…

Gospodine Slišković,

Počinjemo naše obraćanje vama sa ovakvim naslovom jer nema smisla da vas oslovljavamo sa nadimkom koji ste zaradili na našim mostarskim ulicama, jer ste se sudeći po vašem zadnjem intervjuu odrekli onog Mostara koji vam ga je dao.

Odrekli ste ga se onog momenta kada ste se upustili u raspravu da li je Velež bošnjački klub ili ne, kao da do sada već svima nije to jasno. Vama kao do juče (još uvijek) legendi našeg Veleža se nije smjelo desiti da u istu rečenicu stavljate ta dva pojma, što je samo po sebi sramotno sa vaše strane pogotovo imajući u vidu posao koji trenutno obavljate.

Što se tiče drugog dijela u kojem tvrdite da volite Velež, ali eto Zrinjski volite više, ne možemo se oteti utisku da je ova izjava jednako humoristična kao vaš pokušaj konverzacije na engleskom jeziku. Simpatije prema klubu koji predstavlja običnog čovjeka, radnika, humanizam, žrtvu i ponos, a u isto vrijeme nešto veće simpatije prema klubu koji uzimajući u obzir naziv HŠK ekskluzivno predstavlja samo jednu etničku grupu i pri tome se ni trunke ne stidi svojih nastupa u Prvenstvu NDH i čiji navijači uz redovno veličanje fašizma ruše spomenilke ovog grada, morate priznati da nema apsolutno nikakvog smisla. Smatramo da nema potrebe za ovakvim izljevima “ljubavi” jer Velež ima i više nego dovoljno onih koji ga istinski vole, a nisu u posljednjim decenijama odustali od onoga što ih je ovaj grad i njihovi roditelji naučili. Upravo tako, ne samo da ste ukaljali svoje ime i prezime, nego ste pljunuli na sve one vrijednosti koje su vas roditelji pokušavali naučiti, a svi znamo koje su to.

Vama kao treneru i klubu na čijoj klupi sjedite i koji volite želimo čestitati naslov državnog šampiona. Sigurni smo da u vašem novom klubu ima dovoljno prostora u vitrinama i za ovaj osvojeni pehar, nakon što su svi Veležovi izbačeni na smeće onog momenta kada su ti koje sada volite odlučili da našeg kluba ne treba više da bude. Od srca vam želimo da svaki sljedeći put kada izađete na teren pod Bijelim Brijegom zamislite sliku sabirnog logora gdje su između ostalog zarobljeni bili i članovi familija onih koji su sa vama nekada dijelili svlačionicu, od strane onih koji su vaš novi voljeni klub opet osnovali i danas za njega navijaju.

Mi kao navijači i simpatizeri okupljeni u UGMR vas molimo da naš klub više ne spominjete u medijskim ili bilo kakvim istupima. Istorija se ne može izbrisati, ali u ovakvim situacijama bilo bi lijepo izbrisati da ste ikada nosili sveti crveni dres.

Želimo vam sve najbolje u privatnom i sportskom životu. Mostar u srcu, Velež do groba.

Uređuje i piše: Zlatko Serdarević, novinar i publicist (zlatko.serdarevic@gmail.com)

Na osnovu svih pokazatelja koje je postigao na terenu i u privatnom životu, bez dvoumljenja se može konstatovati da je Duško Bajević, kao predvodnik novije najuspješnije generacije u istoriji kluba, predstavljao najelitnije ime i uzor u svakom pogledu. Postao je enigma za sve odbrane, bilo da je riječ o protivnicima Veleža u najelitnijem saveznom takmičenju na nivou Jugoslavije ili na internacionalnom planu kada je nastupao za reprezentaciju tadašnje države. Zbog svoje virtuoznosti,  poštenja, fer i korektne igre, gospodskog  ponašanja na terenu i  uopšte u životu, bio je izuzetno cijenjen, poštovan i voljen među svojim kolegama, navijačima, fudbalskim stručnjacima, ali i među protivnicima. Mostarci su ga nazvali „Bijela perla“, „Princ s Neretve“, „Džentlemen u kopačkama“. Bio je toliko obljubljen da su ga navijači često sa terena iznosili na rukama, o njemu su pjesme ispjevane. Imponovala je njegova elegancija, sjajan šut glavom i nepogriješivost u protivničkom šesnaestercu. Toliko je shvatao namjere tananog virtuoza Franje Vladića da su postali nerazdvojan dvojac, dopunjavali se i harmonično podizali nivo igre na onaj stepen koji je Veležu donio epitet i naziv „Šarmeri s Nereve“. Poznati beogradski novinar Ljuba Vukadinović je između ostalog napisao za Bajevića i ovo: „Bajević dribla kao i svi ostali igrači , ali to čini još ljepše. Bajević postiže golove kao i ostali, ali to čini još elegantnije.“

Jedne prilike se povjerio novinaru obrazlažući mišljenje  o ulozi navijača: „Pomagali su mi i onda kada bi me spopadala malodušnost, tješili u porazima koje sam teško primao. Zato mi se ocjene navijača o uspješnosti moje karijere čine najmjerodavnijim.“

Pored niza kvaliteta koji ga čine specifičnom pojavom, posebno je bila akcentirana njegova vjernost Veležu koja u današnje vrijeme, kada tek stasali fudbaleri samo razmišljaju o odlasku iz matičnog kluba zvuči gotovo nestvarno. Naime, klubovi velike četvorke Crvena zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo su nastojali svim raspoloživim sredstvima da ga vrbuju, ali sve ponude je odbijao. Nije mogao bez Veleža i svog Mostara, a odlazak je smatrao izdajom ne samo grada nego i svojih principa. Malo je poznato da je Duško Bajević nosio bijeli dres Hajduka. Istina to je bilo na prijateljskim utakmicama, ali i takvi potezi su predstavljali pokušaj da se vrbuje.

Slično se dešavalo i Muhamedu Mujiću koji je nastupao u dresu beogradske Crvene zvezde na turneji po Sjedinjenim američkim državama. Fudbalski as, prefinjeni golgeter Bajević ili Mišo, kako su ga od milja nazivali, počeo je u Veležu sa svojih petnaest godina kao talentovani golman. Tri godine kasnije on je prvotimac na mjestu centrafora na kome je završio izuzetno uspješnu karijeru koja je trajala 15 godina. Za to vrijeme odigrao je 568 utakmica, postigao je 468 golova od čega 170 na prvenstvenim utakmicama. Navodimo još neke statističke podatke jer najupečatljivije govore o njegovoj izuzetnoj efikasnosti. Postigao je pet golova na dvije utakmice sa Mariborom kojeg je Velež rezultatski deklasirao sa rezultatima 5:1(1968.) i 6:2 (1972.). Protiv Olimpije (1968.) je postigao četiri zgoditka. Na Februarskim turnirima njegovo ime na listi strijelaca nalazi se na čelnoj poziciji sa 22 gola. Tokom devet prvoligaških takmičarskih sezona nosio je epitet najefikasnijeg golgetera Veleža. Het trik postigao je na utakmici sa splitskim Hajdukom 1974. godine kada je Velež nanio težak poraz Bilim 5:0. Bajević je nosilac Plakete grada Mostara čime mu je odata velika počast za afirmaciju ne samo Veleža nego i grada Mostara. A Duško je zaista na najljepši način promovisao Mostar i svugdje je dočekivan sa velikim uvažavanjem. Niti jedan drugi fudbaler u Jugoslaviji nije proglašen „Gospodinom u kopačkama“, kao što je to pošlo za rukom  Bajeviću – Princu s Neretve.

(Nastaviće se)